Prvi izlet XVI. Opće planinarske škole – Mostarska Bijela

Mostarska Bijela – na popisu liste želja bila mi je posljednje dvije godine. Uvijek ista priča – nemam kad otići, nemam udobnu obuću, nisam fizički spremna, trebala bi neka ekipa, vruće je, ima zmija i slično.

Gledala sam stalno i iznova predivne fotografije i videozapise prirode i pećine koja sve ostavlja bez daha, a onda saznala da se mostarska Bijela posjećuje u sklopu škole planinarenja koju organizira HPD Prenj 1933. Mostar.

Unatoč tome što sam više osoba za plažu, more, ljeto i sunčanje, odlučila sam se upisati u njihovu školu i doživjeti jedno novo iskustvo. Nakon dva predavanja, predstavljanja škole i osnova planinarenja, odlučeno je da će baš prvi izlet biti upravo mostarska Bijela.

Buđenje je bilo u 6:00 ujutro, spremanje svih potrebnih stvari koje su nam predavači naglasili da trebamo imati, između ostalog papuče pošto se na pojedinim dijelovima prelazi preko rijeke pošto je Mostarska Bijela zapravo kanjon rijeke Bijele, male i kratke rijeke u krškom predjelu, a okupljanje je bilo ispred stadiona ”Pod Bijelim Brijegom” u Mostaru.

Organiziranim prijevozom krenuli smo na lokaciju našeg prvog zajedničkog uspona. Nakon što smo stigli do početne točke, krenuli smo u avanturu koja će nas provesti kroz jedan od, po meni, ljepših skrivenih dragulja u prirodi. Prije samog početka uspona imali smo kratki sastanak jer je bilo više od 100 polaznika škole planinarenja. Naš glavni vodič na ovom usponu bio je Ivan Tica koji nam je predstavio ostale vodiče i članove HGSS-a koji su također bili prisutni na ovom izletu.

Nakon prvih nekoliko koraka, osjećali smo se kao da smo se izgubili u divljini. Okruženi smo bili zelenilom, a uzorci sunca kroz krošnje stabala stvarali su nevjerojatne prizore. Kratki odmori su bili savršeni za fotografiranje i uživanje u prirodi.

Uspon je dug 8 kilometara u jednom smjeru i za to su nam trebala neka četiri sata. Većina polaznika prvenstveno se oduševila Kravljom pećinom. Riječ je o zasječenoj stijeni dugačkoj oko 50 metara koja ima naslagana kamenja idealna za odmoriti i napraviti kratku pauzu.

Bilo je i nas koji smo malo ‘zaostajali’ za grupom jer smo malo više odmarali nego oni, pričali, razgovarali, upoznavali se, ali smo na kraju uspjeli stići do kraja, što i kažu da je najbitnije. Penjanje, prolazak kroz hladnu vodu, preskakanje po kamenjima, mokre tenisice sve se na kraju isplatilo jer smo uživali u prekrasnom krajoliku. Ovi malo spremniji i brži od nas već su stigli do vrha, počeli roštiljati i u grupama posjećivati pećinu.

Uska, duga i visoka pećina na pojedinim dijelovima ima snopove koje blago propuštaju svjetlost. Sam ulazak u pećinu bio je bez nekog velikog očekivanja, osim što su nam vodiči rekli da se cijelom dužinom pećine prolazi kroz vodu. Prvih par metara stajanja u vodi bilo je u redu, ali onda vam se noge krenu oduzimati jer je jako hladna, ali na sve to zaboravite kad vidite to skriveno blago. No ono što nisam znala jeste da nas nakon 70-ak metara duge pećine čeka fantastično iznenađenje – vodopad koji pada s nekih 10 metara visine, a zrake osvjetljavaju smaragdni bazenčić koji se stvara ispod vodopada.

Čini vam se kao da je neka priča iz bajke? Vjerujte da nije, ovo je samo Mostarska Bijela. Koliko god fotografijama pokušavali zabilježiti ovu ljepotu, uživo je uvijek sto puta ljepše.

U povratku natrag još smo stali ‘okinuti’ nekoliko zajedničkih fotografija, popeli se na vidikovac, skupili još informacija od naših vodiča, umorni, sretni i ispunjeni vratili se u Mostar gdje jedva čekamo nova predavanja, druženja i izlete koje su nam pripremili članovi iz HPD Prenj 1933. Mostar.

~Andrea

Nedjelja, 23. travanj, 07:30 uz svoj nedjeljni doručak razmišljam o nadolazećoj avanturi na Mostarsku Bijelu. Spremam posljednje stvari u ruksak kako bih mogla odgovorno, spremno i psihički rasterećeno uživati u prirodi s novom ekipom iz HPD-a. Sunce je već odavno budno i obasjalo je dan toplim zrakama te su drveća zablistala u svom zelenilu.

Na samom mjestu polaska brojim oko stotinu ljudi tako različitih, ali s istim ciljem, koji žele dijeliti sa mnom dan i osluškivati glasine duboke prirode u kojoj se kriju brojne ljepote, dogodovštine, iskustvo, doživljaj u koji smo upućeni, ali još uvijek nismo svjesni pravog ugodnog osjećaja na vlastitoj koži. Na putu do početka u autobusu počela su nova poznanstva što je i ujedno prednost planinarske škole, nikad nisi sam uvijek ćeš upoznati nekoga s kim ćeš moći razmijeniti svoja očekivanja. No, čitavo nagađanje se prekida dolaskom na početak staze, te počinje realnost. Prvim koracima hodimo jedni iza drugih, kao pravi “prvačići”, bez ritma zveckamo štapovima, zapinjemo za kamenja, prelazimo preko vode sa strahom kao da je u njoj deset metara dubine, a ne mali potočić koji nas pokriva do gležnja. Počela su prva gunđanja, kritike “zašto je meni ovo trebalo”, jedan prelazak, drugi prelazak, treći… već smo se počeli navikavati i shvaćati da u prirodi i nije sve tako savršeno, da ju moramo prihvaćati takvu kakva i jest. Stigli smo do kratkog odmora od 15 minuta, posežemo za vodom i nekim kratkim osvježenjem, nekom slatkom voćkom. Nakon kratkog odmora krećemo dalje po utabanoj stazi. Sami pjev ptica nas vuče sve dublje i dublje u šumu, što bliže cilju, u koloni jedni iza drugih hodimo i razgledavamo, pratimo markacije, pazimo da se ne spotaknemo na šumovitoj stazi punoj korijenja, prekrivena lišćem iz kojeg viri po neki cvijetak. Mirisi i boje umiruju moju dušu, um, moju negativnost, iako mi se tijelo već umora, ali nosi me volja. Na stazi nam je privukla pažnju i tzv. Kravlja pećina više zasječena stijena dugačka oko 50 m i širine 5-6 m. Idealno mjesto za samu relaksaciju uz glasoviti smijeh daje mi dojam da smo se pronašli i prihvatili i stvorili nova prijateljstva. Prolazeći dalje krivudavom grabovitom šumom naišli smo i na ostatke kamene ograde porodice Lojpur koja je u tadašnje vrijeme oko 20-og vijeka živjela u toj šumi, gdje su i sahranjeni par članova njihove obitelji te ručno uklesana njihova imena. Ostavili smo čuvare šume iza sebe i stigli do zavučenog bisera, samog ulaza na Mostarsku Bijelu. Uska pukotina koji asocira na polu otvorenu školjku kroz koju prodire dašak svjetlosti koja nam pokazuje put, navodi nas da kročimo što dublje do samog pada vode. Na jednom djelu nam je bila potrebna pomoć vodiča jer je kroz nas prolazila grčevita bol, neiskustvo, sklisko kamenje. Od šuštanja ne čujemo jedni druge, svjesni da samo tu, stigli na naš cilj. Veliki pad vode opija nas svojom ljepotom i svježinom dužine 10-ak metara kroz malenu pukotinu koja puni bazenčić nebesko plavkaste boje iz koje potok ide dalje. Pravo malo čudo prirode. Pokušavali smo prenijeti na fotografiju doživljaj ali to nije isto kao uživo. Tu smo već mokri do pasa, ali nikog nije briga. Mokri, ali sretni, puni dojmova napuštamo duboki kanjon. Pri izlasku imam osjećaj kao da sa sobom nosim tajnu koju želim podijeliti. Pogled na sat podsjeća nas da moramo krenuti natrag.

Stopili smo se s prirodom, više se ne opiremo, ne gunđamo, hodamo u ritmu nazad te smo malo provirili desno na vidikovac, udahnuli savršenu čistinu pogleda iznad staze kojom smo koračali. Na izmaku snage, zadnjim atomima zauzimamo autobusna mjesta sa željom da podijelimo svoju prvu avanturu s bližnjima i potaknemo druge ljude na pozitivno uživanje u prirodi koja nas okružuje, da potaknemo svijest svim ljudima dobre volje da budu zahvalni što imamo bogatu Hercegovinu.

~Laura