Vjetrenica i Stolac

Jel’ se sjećate kad ste došli u školu i na satu Hrvatskog jezika profesor kaže da ćete danas pisati zadaćnice na određenu temu. E ja se toga nisam sjetila sve dok nam naš „profesor“ nije rekao da netko treba napisati zadaću (čitaj izvještaj) .

Kad sam se mislila koji izlet opisati, na um mi je pao onaj koji me se najviše dojmio.

To je posjet pećini Vjetrenici, a ujedno i posjet Stocu, odnosno Starom gradu Vidoški.

Posjet Vjetrenici me ponukao da pišem o njemu jer je prvi izlet na koji smo išli osobnim automobilima i jer smo imali  mogućnost upoznati ljude koje si samo usput viđao po planini i na sastancima.

Što se tiče samog izleta, došli smo na parking  u dogovoreno vrijeme: 8:45h.

Javljali su se oni koji su imali mjesta u autu, te se malo pomalo popunjavalo svako mjesto koje je bilo slobodno.  Zadnje koje su ostale bez prijevoza bile smo mi: Ana, Mara i moja malenkost.

Srebrenko je bio spreman za svaki slučaj ukoliko netko ostane bez mjesta. No nije bilo potrebe za tom intervencijom, jer smo i mi uspjele naći mjesto, naime  dva druželjubiva momka ponudila su se da idemo s njima( mislim da su kasnije zažalili).

Kad smo svi sjeli u auta, krenuli smo lagano u koloni.

Naravno, mi mladi kao i obično uvijek nešto zaboravimo, ovaj put je bio upaljač u pitanju, pa smo skrenuli u drugu ulicu, ima pušača, a nema upaljača( velik je to problem,znaju oni iskusni).

I kako smo skrenuli, tako smo zagubili trag ostalima.

Ali nas to nije obeshrabrilo. Naš vozač  je rekao da je već bio u Vjetrenici te da zna put. Mi smo mu naravno povjerovali( samo da se zna, kasnije smo palili navigaciju 😃 ).

Dok smo se vozili prema našem odredištu Mara je upalila muziku na svome mobitelu. Kako ona sluša „grunge“, ja sam se poželjela malo domaće muzike. I naravno bila je pjesma od Klape Rišpet-Mislim samo na te’.

Na tu pjesmu, može se reći, ja poludim . U to su se uvjerili i moji suvozači. Počela sam pjevati, ako se moje pjevanje može tako nazvati. 😃

Nisam dugo mogla biti u tom „filmu“ jer su ubrzo prebacili pjesmu.

Al’ dobro, meni je i to bilo dovoljno da si dignem raspoloženje. 😃

Za vrijeme vožnje sa svoje desne strane sam ugledala nešto kao mali restoran, ali su mi više zapeli za oko oni janjci što su se okretali na ražnju. Ako netko nije to zamijetio, ne znam kako im je uspjelo, očito nisu bili gladni kao ja . 😃

Nakon razgledavanja onog raslinja, koje nas je pratilo  tokom skoro cijele vožnje, ugledali smo gostionicu „Zavala“. Svi smo došli na vrijeme( doduše mi „zalutali“ smo ipak došli među prvima na odredište 😃 ).

Ulazak u pećinu je bio dogovoren u 12h.

Imali smo dovoljno vremena da se popije kava ili sok za osvježenje (nisam vidjela da je netko pio pivu, očito je bilo prerano za nju).

Potpisali smo se na list kao i svaki put kad idemo na izlet, jer ipak treba znati broj nas malih „izviđača“.

Za to vrijeme smo pričali, iznosili doživljaje od izleta na Velež i svi smo se složili da nam je bilo hladno i nadamo se da nas više neće zateći takvo vrijeme na idućim izletima( možda i hoće, al’ mi ćemo biti spremni).

Uz ovo druženje i priču uz kavu nakratko sam zaboravila da idem u zatvoreni prostor kojeg se jako bojim.

No krenuli smo i ja sam bila optimistična uz ljude koji su bili oko mene.

Slika1.Ulaz u Vjetenicu

Kad smo došli ispred ulaza u pećinu, voditelj nam je svima dao kacige i poneke upute koje su uvijek dobrodošle za nas početnike.

Nakon uputa smo lagano krenuli prema unutra, ja sam  pošla među prvima, al’ puno ljudi i uski ulaz, te strah koji me gonio, je bio jači od mene, te sam se okrenula i nastavila prema izlazu.

Na izlazu me dočekao Bojan te naša dva Dragana koji su me ohrabrili  i rekli da ja to mogu. Uz njihove motivirajuće riječi ja sam krenula prema naprijed uz njihovu prisutnost.

Nakon nekoliko metara došli smo do leoparda i mede, pored kojih su me uslikali. Jesam, sišla sam sa staze, a’l samo uz dopuštenje Bojana. Ako profesor kaže da mogu, onda mogu 😃

Slika 2. Leopard( Izvor: Ivana Markotić)

Krenuli smo dalje, a pećina nam je dala ono najljepše od sebe. Ugodnu temperaturu, prekrasan pogled na galerije, na stalagmite i stalaktite, na ulaze u svaku novu sobu koju ova pećina posjeduje, na Tursko groblje, na Hajdučki stol i na sve ostale stvari koje su zaista očaravajuće. S razlogom je ova pećina najljepša u BiH.

Kad smo došli do kraja staze za turiste, hrabro sam krenula dalje iako sam vidjela da je jako sklisko, al’ šta mi može malo blata, kad sam već prebrodila svoj strah.

Bilo je proklizavanja, ali nijedan pad, i da je bio, nije vrijedan spomena kad si u ovakvom okruženju.  Na našem putu sreli smo članove speleološkog društva  koji su još uvijek istraživali  i uživali u blagodatima ove atrakcije.

Ja sam uživala u svakom koraku koji sam napravila sve do sifona koji su bili znak da smo došli do kraja naše staze.

Poneki su „bacili“ još jednu sliku i bili smo spremni za polazak prema izlazu.

Na povratku sam obraćala pažnju na sve one izglede koji su činili ovu pećinu tako specifičnom, a koje nisam mogla vidjeti dok sam se kretala prema unutrašnjosti.

Slika 3. Unutrašnjost Pećine (Izvor: Ivana Markotić)

Kad smo izašli iz pećine vidjela sam  da sam blatnjava, al’ to je ništa u usporedbi s onim što sam doživjela. Nakon izlaska svih članova naše škole lagano smo krenuli prema muzeju. Otišlo nas je samo par, al smo uživali u toj prostoriji u kojoj su bili sačuvani povijesni dokazi o ovom području. Draga gospođa nam je pričala kako se život u ovom mjestu odvijao i kako su se ovdašnji ljudi nosili  s teškoćama  koje su ih sustigle u to doba. Pričala nam je o vilama, za koje nam je rekla da djeca uživaju u tim pričama, al’ sam se i ja osjećala kao mala djevojčica  jer sam i ja sama doista uživala za vrijeme njezine priče.

Nakon kratkog povijesnog predavanja, krenuli smo prema automobilima,gdje smo se svi skupili, te nas je  naš cijenjeni fotograf  Trba  uslikao i napravio još jednu sliku za pamćenje (ništa manje za očekivati od njega).

Slika 4. Sve ovo mi 😋 (Izvor: Dragan Trboglav)

Kratki dogovor je pao i krenuli smo u Stolac, neki su nas napustili jer su imali obaveze, ali to ne umanjuje kvalitetu naše ekipe.

Stigavši u Stolac krenuli smo prema Starom gradu Vidoški. Uspon je bio, al’ šta je to nama pored vrhova koje smo već osvojili( pff samo 3-ZASAD 😃 ).

Doduše ja sam  pitala kako nitko ne kuka osim mene, jer je stvarno bilo vruće, al’ sam dobila odgovor, svi su šutjeli o tome. 😃

Kad smo došli na vrh, mislim da mogu reći u ime svih, da je ono bio pogled za stati i diviti se. Ja sam doista uživala jer sam došla u još jedan Stari grad koji odiše kulturom i koji nosi toliko priča o životu ljudi i njihovom načinu življenja.

Slika 5. Panorama na Stolac sa Starog grada

Nakon divljenja, spustili smo se u „novi“ grad i krenuli smo u ugostiteljski objekt koji se nalazi na rijeci Bregavi.

E tu je bilo pravo vrijeme za naručiti pivu, što je većina i učinila.

Vrijeme kao da je  stalo, sjediš u ugodnom društvu, piješ pivu i samo uživaš. Čuješ cvrkut ptica, rijeka lagano žubori(samo čekaš kad će terasa popustiti pod nama 😃), vjetar se provlači kroz krošnje stabala koje nas okružuju. Toliko buke, a opet  toliko tišine da se izgubiš u svojim mislima u kojima vrtiš cijeli dan koji si proživio.

Povratak kući je bio tužan jer ideš iz tako lijepog okruženja, ali s druge strane  je bio i sretan, jer znaš u sebi da si kvalitetno proveo jedan dan u svome životu i da je bio ispunjen dobrim ljudima, pozitivnom energijom i novim trenucima koje si stvorio za cijeli život.

Za kraj bih još voljela nadodati da sam zahvalna svim ljudima koji čine ovu školu, istina, ima nas svih dobnih skupina, s različitim pogledima na sve ove izlete, iz raznih okruženja, al’ ipak imamo svi jedan cilj, a to je da uživamo u prirodi i da se izgubimo od svakodnevnice.

Nadam se da sam vam uspjela dočarati ovaj kratki izlet kroz svoje riječi, znam da ih je puno, ali po mom mišljenju ovaj izlet nije zaslužio da se opiše u samo par kratkih rečenica. 😃

I da ne zaboravim, na povratku kući smo slušali „mainstream“ glazbu, al’ sam pjevušila u sebi, nisam htjela da ostanem u ružnom sjećanju momcima zbog svog ružnog glasa. 😃

Tekst: Danijela Krnjić