50 nijansi pive

Počinjem izvještaj rečenicom mog profesora u srednjoj „Mare ja se tvojih pismenih bojim ko crnostrika“. Možete zamisliti kako sam bila „kreativna u pisanju“ al evo odlučih se ipak pisat ovaj izvještaj zbog Bojanove primamljive ponude na Maglić. Prođoh sve izlete  u Planinarskoj školi, al’ ipak se odlučih pisat onaj izlet koji je bio na moru, izlet u Omiš koji je planiran za vikend 2. i 3.6 al’ pojavi se opcija da može i u petak poslijepodne poći, ma kontam jašta ćemo nego što prije otić’. Tri dana odmora, mora, kampiranja, druženja uz plažu, ma svi smo jedva čekali taj vikend. Dođosmo nas par auta u petak večer, prijavismo se na recepciju Kampa Galeb. Dođosmo na naše parcele, Anamaria (Zglobex), Petar i ja smo bili među prvima, te smo odmah napravili naše šatore. Ja sam skakutala kao malo dijete i smijala se od sreće (oni to mogu potvrdit) jer nikad nisam išla kampirat, ni spavat u šatoru ni bila u kampu i meni je ovo bilo sve kao u filmovima. S jedne strane bungalovi, s druge strane kamperi, a u sredini naše parcele i naši šatori, pješčana plaža odmah tu, joooj divnoća.

Potom lagano su i drugi dolazili nakon što smo se svi smjestili i raskomotili odlučismo se ubrzo da idemo svi na plažu, družit se i pijuckat. Anamariu i mene svladao san, te smo oko ponoći legli dok su svi ostali na plaži. Oko 2-3 čuju se neka mjaukanja, zvukovi, smijeh, vriska, to su bili naši planinari al’ nema ljutnje mogli smo pretpostaviti da će biti veseli, štoviše bilo mi je smiješno to. Ujutro buđenje idemo se penjat na stijenu, uf sve nas je to razdrmalo, rekoše od kampa možda kilometar, nakon tunela desno. Ajd mi dođošmo, al ne znamo jesmo li na pravom mjestu, ništa ne piše, nikog nema, tj ne znam ni šta smo očekivali. Kad idu neki stariji ljudi, mogu komotno reći djed i baka, upita Petar dedu znate li gdje je penjalište kažu oni nama Ich verstehe es nicht, english? Kontam ma šta će oni znat, ‘ko zna gdje će, kad ono reče čiko there it is. Došli smo na pravo odredište nismo ni skužili, al nam nije jasno gdje će Nijemci, kad ono vade se užad, penjačice, sva  oprema za penjanje, kad malo malo popeli se bakica i dedica na vrh, sami sebi smjerove nalazili i držali se,da ne spominjem kako su TOP izgledali. JA ONAKO STALA GLEDAM.

U to dođe naša ekipa iz Mostara, momci koji su nas osiguravali, bodrili, pazili i čuvali. Svaka im čast. Svi nestrpljivo gledasmo kako se penju, pa hajmo ko će probit led, u početku svima nama je bila neka doza straha al kako su svi se odlučili penjat, moraš i ti. Naravno bilo je onih koji su penjanje zamijenili pivom, al dobro Bože moj, nećemo sad o tome. I tako mic po mic, svi smo uspjeli bez ikakvih scena, štoviše nije uopće strašno, malo teško ko je bio u tenama, neko brže neko sporije, uglavnom sve extra.  Uzbuđenje, adrenalin, ponos, osjećaj uspjeha je prevladao u sviju nas. Nakon penjanja trči na plažu, malo picigin, malo kupanje i sunčanje, zezanje i opet poslijepodnevno penjanje na drugoj stijeni, neki su išli, neki su i dalje ostali uz pivu itd.

Moram naglasiti da riječ „piva“ se najviše puta koristila ova tri dana. Da mi je marku svaki put kad sam čula riječ piva sad bi mogla imat onog kampera i spavat u njemu, a ne u šatoru. (šalim se, ne bi.) Jes’ kupio pivu? , Ima li pive? , ‘Oćeš ti pivu? , Evo ti pivu. , Oćemo ić’ kupit pivu? , Koju bi ti pivu? , Daj meni pivu, Jel hladna piva?, Trebalo bi ić’ kupit pivu. Iii tako dalje i tako dalje. Piva je bila doručak, ručak, večera, k’o da niko nikad pive u životu nije popio hahaha. Ja ne znam kakva je to ljubav prema pivi al očito postoji neka ljubav.

Saznah kako je skupina malo starijih pripadnike naše škole bila budna i do jutra, to se pilo, družilo, pričalo, kontam a moja Mare ti otišla spavat u ponoć, točno sam se postidjela. Nakon poslijepodnevnog penjanja roštiljanje, te pjevanje uz zvuk gitare našeg vođe Dobrog Srca (čujem da su tako prozvali Bojana, a i priliči mu majke mi.) Svi u krugu, na plaži, stari rock, pjevanje, smijanje, miris mora i piva naravno, malo sam duže od ponoći izdržala.

Spavanac u šatoru uz zvuk vjetra, njihanje grana kao neka uspavanka, bar meni. Nedjelja jutro buđenje, spremanje šatora, stvari, naš boravak u kampu je gotov. Dogovorismo se da idemo svi se premjestit na neku drugu plažu gdje je dublje more i gdje ima hlada, posebno drago mi je bilo što smo se svi čekali, i nismo se odvajali, svi smo željeli biti skupa, i mlađi i stariji. Vikend koji definitivno se neće zaboraviti, ljudi različitih dobnih skupina, različitih interesa, različitih životnih priča, različitih karaktera i svi ama baš svi smo imali isti cilj, a to je uživati i smijati se. Ovom vikendu se definitivno mane ne može naći!

 

Tekst: Mara Novak