Prvi izlet XV. opće planinarske škole – Mostarska Bijela

Skoro je 6 i 30, spremam posljednje stvari u ruksak, stablo ispred prozora potpuno je ozelenilo, ono je moj vodič za godišnja doba i daje mi znak da je došlo proljeće. Nebo iznad ne obećava pravi proljetni dan, ali ptice na stablu i zvuk rastvaranja mladog lišća na platanu znače da je vrijeme buđenja i vrijeme novih početaka došlo.
Dok navlačim na noge ljubičaste tenisice, broj veće, osjećam kako mi srce ubrzano kuca od uzbuđenja. Školjka, okačena na metalnu policu lagano zvecka, osmjehujem se jer osjećam da me podsjeća na sve ono što sam naučila s njom. Osjetim lagano ljuljanje, školjka zvecka glasnije, teglice s cvijećem lupkaju jedna od drugu, u trenutku se pridržavam za ormar i shvaćam da se Zemlja opet buni, buni se protiv ljudskog nemara, pohlepe i oholosti, otresa nas kao pas Felix kapljice vode s krzna nakon kupanja.

Nešto više od stotinu ljudi ispred stadiona pokazuje mi da se povećava broj onih koji osluškuju Zemlju, koji je vole i dive se njenoj prirodnoj ljepoti, bez potrebe da je lažno uljepšavaju. Svi spremni upoznati dio naše okoline koji je priroda brižljivo i strpljivo oblikovala kroz milijune godina.
Dok sjedim naslonjena na hladno staklo prozora u autobusu i kraj mene ubrzano prolaze automobili, drveće, ljudi, osjećam kao da stojim zaglavljena u tom mjestu i razmišljam kako je kratko vrijeme koje provodimo na Zemlji. Njoj je to ni treptaj oka, mušica koja proleti kraj glave i čije postojanje brzo zaboraviš, njoj smo mi prolazni.
Razmišljanje mi prekida dolazak na mjesto početka našeg prvog zajedničkog pothvata. Prvi školski sat u prirodi, u stomaku uzbuđenje gotovo jednako uzbuđenju sedmogodišnjaka koji polazi u prvi razred. 15. Planinarska škola, volim taj broj 15, i ne vjerujem u slučajnosti, znam da smo svi tu s razlogom i, iako nećemo uvijek otkriti i saznati razloge, oni postoje.

Početni koraci i zvuk zveckanja štapova, još uvijek neujednačeni, još uvijek nismo u ritmu, pronalazimo se, svi smo pojedinci ubačeni u novo iskustvo u kojem se miješa strah s nepripadnošću.
Prvi prelazak preko vode, skidanje obuće, gaženje u hladnu vodu rijeke Bijele kojoj remetimo njen tok i kao da nas kažnjava svojom hladnoćom, čineći da nam stopala postaju bolna i crvena od hladnoće. Javljaju se i prva negodovanja, razočarenja, jedan prelazak, drugi prelazak i tako sedam puta, sedam ledenih opomena da prirodi ne trebamo prkositi. Nakon kraćeg odmora i okrijepe, krećemo dalje, korak po korak, u dugoj koloni, ulazimo u šumoviti dio. Kroz sive oblake proviruje poneka zraka sunca i obasjava tek prolistala stabla stvarajući kaleidoskop zelenih nijansi oko nas. Noge koračaju po utabanoj stazi, još mekanoj od prethodnih kiša. Mirisi vlažne zemlje s tek procvjetalim cvijećem koje skromno izviruje u sjeni stabala odvlače mi misli ka nepoznatim predjelima o kojim često sanjam, gdje mirisi i boje umiruju um i liječe dušu. Uski krivudavi put doveo nas je do pećina koje su se nadvile nad nas i shvatih tada da nas priroda pokušava zaštiti, daje nam sklonište i čuva nas. Smijeh i žamor koji se razliježe pećinom bio mi je znak da smo se prihvatili, jedni druge, mi prirodu, i ona nas. Nedugo nakon toga stigli smo na odredište, skriveni biser, tajanstven, mističan, uski procjep koji u isto vrijeme zove da poviriš unutra i plaši svojom veličinom. Žubor vode u dubini pećine poput pjesme sirene vuče da krenem prema središtu procjepa kojem ne vidim kraj. Duboki kanjon, smeđa stijena, glatka i sjajna poput dijamanta, ljepota koja zaustavlja dah, koračam kroz hladnu vodu, zaboravljam da me bole stopala, gledam u visinu, u zrake svjetlosti koje se raspršuju po pećini, mjesto, kao da nije s ovog svijeta, sanjam li to ja opet neznane predjele ili sam tu. U srcu toga – vodopad, sjajne kapljice raspršuju se po zraku, voda u svojoj snazi pada s vrha stijene i nastavlja dalje svoj tok, divlja i slobodna.
Pri izlasku osjećam kao da sam upravo saznala tajnu, veliku tajnu koju samo sretni otkriju, blago, strogo čuvano i nedostupno nedostojnima.

Sitna, paperjasta kiša podsjeća nas da trebamo krenuti. Dok hodamo natrag, voda u potoku više nije toliko hladna, ne opire nam se, priroda nas je prihvatila, sprijateljili smo se. Koraci su nam u ritmu, smijeh je glasniji i međusobna energija se ujednačila. Vrijeme je za povratak. Ima nešto toliko neobično u povratku. Ne volim ih, vraćanje istim putovima, vraćanje starim navikama, vraćanje prošlosti. Ali iz povrataka možemo mnogo toga naučiti, sigurno je lakše vratiti se istim putom nego penjati se i ići naprijed. Nije li tako i u životu, uvijek je lakše vratiti se natrag, i neka, povratak nam je nekad potreban, ali samo ako naučimo da nam bude početna točka za osvajanje novih vrhova.

~Ana

Trema iz dana u dan sve veća, bliži se dan sastanka u zgradi Napretka. Trema na poslu, sve ispada iz ruku. Zvoni alarm na mobitelu, 19:00 je sati, lagano spremanje, mozganje po glavi kako će to sve biti, milion misli prolazi kroz glavu. Opremu osnovnu još nemam (hlače). Što nisam niži 20cm?! Sve kratko – aaaa.

Kontam u sebi: ‘Ma hajde, moći će valjda trenerka ili uzet neke stare hlače ako dopuste’. Sastanak se bliži i stepenice koje vode do sastanka su se nekako odužile (mozganje gdje hlače pronaći). Ulazim na vrata, par ljudi nepoznatih, na ulazu – momak Zvone s blokom i novcima na stolu, čeka nas – polaznike škole da uplatimo školovanje. Izgovaram ime i prezime, on se nasmija i kaže „Ti si se prvi prijavio na ovu školu“ (tvoja prijava). Već je bilo lakše nekako. Nek’ sam negdje prvi. Sjedam negdje u sredinu, svi koji dolaze su poznati licem (facom), al’ ne znaš nikoga. Skupljamo se u velikom broju i započinje.

Vežite se, polijećemo. Kopča se laptop, povezuje projektor, kači se zastava. Idemooo. Tica nas pokušava malo opustiti gdje počinje s pričom dok Josip nije preuzeo glavnu ulogu i nastavio dalje. Slajdovi su se listali, objašnjenja priče, malo je i smijeha bilo. A meni sve lakše, hahaha. Kruži papir gdje se popisivamo kao da smo na sjednici u parlamentu. Od treme listaš papir, nikako se pronaći. Dogovor je pao na sastanku – upute za odjeću, obuću i što ponijeti. Hlače sam uspio pronaći sutradan koliko, toliko (koje olakšanje čovječe).

Dan prije polaska, subota, stiže mail i u Viber grupi potvrda da idemo. Jeee! Napokon. Od treme sam ustao u 05:30, rutina koja ide i lagano spremanje torbe – gledanje slike koja ja bila na slajdu (osnovna oprema). Doručak, a nemam apetita – trema je opet tu. Bliži se 06:30 i lagano krećemo ka stadionu HŠK Zrinjski. Pred stadionom čekaju 2 žuta busa i kombi. Članovi HPD Prenja 1933 i SPV (Stanica Planinarskih vodiča Mostar). Poneki spavaju, ovi se tek razbuđuju, a ja hahaha. Smjestili smo se u autobuse i počinje lagana priča i ide sve glatko. Trema? Kakva trema, zar postoji još to. Počinjemo, autobusi se pale, Dora počinje vršiti popis nas školaraca dok Zvone radi samo s novcem. Pametan. Popisali se jesmo, idemo lagano kroz grad, izlazimo iz Mostara. Dok smo se vozili nekih 20-30 min. postaje zanimljivo, svi u nekom svom fazonu i elementu. Pojedini su već išli prije i pričaju o iskustvu: ima vode, nema vode… Govorim u sebi: ‘Bit će što će biti, idemo dalje’. Stižemo na odredište i autobusi odlaze, sada smo prepušteni članovima i vodičima, a tu je bio i HGSS. Skupljamo se na odredištu gdje je polazna točka. Održali su mali sastanak, predstavili se svi članovi i vodiči. Idemo lagano po dvoje i brojanje članova, zatim krećemo. Dok koračamo, slikamo mobitelima, aparatima mora biti zabilježeno sve, jer je danas parola – ako nisi slikao, nisi ni bio tu.

Koračali smo nekih 35-45 min. i dolazimo do staze gdje se odvaja za Lupoglav, tj. Grabovčiće i stazu za Bijelu. Mi smo nastavili dalje prema Pećini Mostarske Bijele. Dolazimo do prve prepreke vode, al’ smo bili pošteđeni, jer je bio maleni mostić kojim smo lagano koračali. Dalje kako idemo nailazimo na vodene prepreke gdje smo morali skidati tene, cipele (tko je što nosio) ili bos ili papuče i čizme što su nam naglasili na prvom sastanku. Tako jedan, pa drugi do sedmog prelaska preko vode. Nakon toga samo imali pauzu i laganu okrjepu. Zatim krećemo, već smo se upoznali s pojedinima, razmjenjujemo informacije gdje što kupiti, gdje pronaći, što je bolje, itd. Lagano ulazimo u šumu jedan iza drugog. Vrijeme je bilo u početku sunčano/oblačno, a mi smo nastavili koračati prema Kravljoj stijeni (zanimljivoj i neobičnoj). Nakon par minuta hoda od stijene nailazimo nama s desna na pet grobnica koje datiraju iz 1929. godine pod prezimenom Lojpur. Nastavljamo dalje koračati do odredišta i velike pauze za okrjepu. Stigli smo, al’ treba još jedan potok preskočiti ili preći. Došli smo. Napokon. U blizini je put kojim se može krenuti strmom stazom za Glogovo i dalje. Počinje priča o pećini dugoj 70 metara i vodopadu visine 10-12 metara. Iznad pećine gdje ćemo ulaziti, nalazi se potok Gornja Bijela. Formiramo se u male grupe po 20 „školaraca“ za ulazak u pećinu koju vrijedi pogledati pa čak se i skvasiti. Jednom se živi, zar ne? Posebno obratiti pozornost na ulazak u pećinu, jer je teren klizav, voda hladna 7-10°C. Nakon pećine počinje lagana i prolazna kiša koja nas je pratila 5-10 minuta, al’ nam nije pokvarila raspoloženje. Ništa nam neće ovaj dan pokvariti. Članovi i vodiči nas vode na Vidikovac koji nam dolazi pri povratku na početno odredište s desne stane gdje je pogled… nezaboravan (okolne stijene, prostrano zelenilo, čist zrak). Nakon slikanja idemo na početnu točku polaska i čekamo autobuse te idemo za Mostar.

Svima nam je žao što se rastajemo, ali dolazi nedjelja i Čabulja (Velika Vlajna). Hmm, što reći na kraju. Čekamo nedjelju 01.05.2022. da osvojimo sljedeći vrh Čabulje/Velika Vlajna na 1870mNv. Mi to možemo, mi to hoćemo. That’s all Folks. Prijavite se u najbolju Planinarsku školu HPD Prenj 1933 – nećete požaliti.

~ Josip Lasić