Drugi izlet XV. opće planinarske škole – Velika Vlajina

Prethodni vikend održan je drugi po redu izlet XV. opće planinarske škole HPD Prenj 1933. Mostar, uz vođenje članova Stanice planinarskih vodiča Mostar i pratnju članova HGSS Mostar. Donosimo vam par priča naših školaraca.

Priča s Čabulje (1780 m)

Zvuk proljetne budnice, limeni instrumenti razlažu zvuk melodije koja dopire do mene i unosi mi ritam u tijelo, dodajući po otkucaj više u srce koje svakako već zaigrano poskakuje od uzbuđenja zbog nove avanture.

Na kolu vrije crna kava, promatram dim koji se uzdiže iznad i magličasto nestaje zamućujući mi pogled kroz prozor. Kraj vrata je naslonjen crveni ruksak s već spakiranim stvarima. Kasnim, kao i obično, al’ naučila sam da se pretjerano ne uznemirujem, mislim da svugdje stigneš na vrijeme samo ako dođeš nasmijan i vedar.

Danas je drugi izlet planinarske škole, idemo na vrh Čabulje. Ovdje u Hercegovini planine imaju nazive koji tako jasno odražavaju karakter stanovnika, ili je pak taj karakter došao od ovih planina. Čvrste, visoke, krševite, oskudne svime osim ljepotom, na prvi pogled gorde, ponosne, opake, a onda, kad im se približiš pitome i tople, zaštitnički se nadvijaju nad svoje stanare, čuvajući od pogleda i vjetrova, skrivajući ih u svojim kotlinama, grleći ih u krilu svojih korita. Baš jedna takva je i Čabulja, tisuću sedamsto osamdeset metara u visinu seže, za nju nam sunce zapadne ranije, pa naše sjenke nikad nisu preduge. Proljeće je, a Čabulja još u svojoj jesenskoj haljini, sva u zlatno žutim nijansama, s ponekim ukrasom od šarenog cvijeća, red jaglaca i divljih zumbula. Stabla ogoljena, tek ponegdje zeleni list naslućuje da će se uskoro ogrnuti proljetnim ruhom. Jedan dio staze kojom idemo posut je suhim lišćem, prijateljski čin za naša stopala, priprema za strmi uspon do samog vrha. Koraci su teški, uspon je velik, gledam u tlo ispred sebe, procjenjujem prostor između kamenja koje proviruje, oprezno smještam stopala na već utabane stope, štapovi propadaju u busene osušene trave koja krije stvarni izgled oštrog i krševitog terena. Disanje mi se ubrzava, srce lupa i osjetim pulsiranje žila na vratu, disanje je glasnije, u ušima mi pomalo zuji i odvajam se od stvarnosti. Pokušavam uhvatiti ritam koraka ostalih planinara, hoću da čujem njihovo disanje, njihove riječi i smijeh, ali do mene ništa ne dopire. Sama sam, sa svojim srcem i svojim mislima, ja i ova planina oko mene, na trenutke me strah da me želi odvući sebi i da se moram s njom boriti. Zaustavljam se, podižem pogled, okrećem se iza sebe, sada mi disanje u potpunosti staje, srce hoće iskočiti, iza mene pogled na tisuće nijansi smeđe i zelene, vrhovi drugih planina, sve ispred mene, kao na dlanu. Ljudi me potiču da krenem naprijed, ostalo nam je još malo do samog vrha, maleni broj koraka, ali ne ide, noge stoje kao ukopane, pogled fiksiran na prostor iza mene, ne želim se nastaviti penjati, hoću stati ovdje i disati. Ljudi iza mene su već nestrpljivi, oni žele krenuti do vrha. Osjećam pulsiranje ispod stopala, nešto mi pomjera noge, planina mi šapuće, osjetim njenu poruku kako prolazi kroz moje tijelo i govori mi: “Dođi, kreni do vrha, želim ti pokazati nešto, gore te čekam da ispričam priču… hajde, kreni!”

Tih nekoliko koraka do vrha trajalo je tako dugo, a onda… pogled, onaj pravi… i obećana priča. Vraćam se u prošlost, u glavi mi prolazi ubrzani film o nastanku svih ovih planina, tutnji i ori se, zemlja se trese i huči dok Velež i Prenj izbijaju iz tla i uzdižu se prema nebeskim visinama, nadmudrujući jedan drugoga u svojoj igri. A Čvrsnica, kao prava dama, elegantno nadvisuje i jednog i drugog, prekidajući njihovu igru. Čabulja sjedi kraj mene, sa mnom gleda tu igru. Dlanom dotičem kamen pored kojeg sjedim, njegova hladnoća me prenu iz te bajkovite priče u kojoj sam bila. Vrijeme je za povratak, još jedan u nizu. I ovaj mi teško pada, ali kako se krećem, osjetim da mi nešto nosi stopala, možda vile s planine, možda sama planina. Mogu lebdjeti ako hoću, naučila sam ne doticati tlo stopalima. Misli su mi postale tako snažne i jake, da tijelo postaje nevažno. Pretvaram se sva u svoj um i onda lebdim prema podnožju planine.

Na kraju, sva priroda i sve stvoreno ne bi imalo smisla da ne postoje bića s dovoljno istančanim osjetom za lijepo koja jedina mogu zastati i istinski uživati u ljepoti.

Sjaj u pogledima ovih ljudi, preplanule kože i gromkog smijeha znak je da su se u srcima probudili planinski gorštaci, čiji će se žar teško ikad više ugasiti. A Čabulja će nam i dalje šaptati svoje priče s vrha Velike Vlajine.

~Ana Mikulić

Dnevnik sa Čabulje

Dragi moj dnevniče, evo pišem već drugi put sastav od kada sam u ovoj XV planinarskoj školi Prenj 1933. Mostar, Ne znam da sam ih više pisao u osnovnoj školi, baš ih i nisam volio sastavljati. Uvijek su to radili drugi :D.
Inspiracija pisanja dolazi valjda od nove ekipe, druženja, poznanstava samih članova Prenja koji nas bodre i guraju u leđa kada nam je najteže te samih prirodnih ljepota kojima samo okruženi, a nismo se usudili istražiti, iskoračati.
Al’ evo što se mora nije teško. Pa krenimo.

Nedjelja, 01.05.2022. 06:15. Jutro sunčano, temperatura iznosi 13 stupnjeva. Alarm zvoni bacam pogled na torbu i razmišljam je li sve potrebno u njoj. Gledam prognozu za V.Vlajinu – odlično vrijeme nas očekuje. Jutarnja rutina i lagano spremanje za polazak. Sjedam u auto i krećem dok na radiu svira lagana glazba. Dolaskom na odredište vidim jedan manji autobus, kroz glavu prolazi nije moguće da su pojedini odustali zato što je V.Vlajina malo težak uspon. Pozdravljamo se svi međusobno i govore ima dosta školaraca koji nas čekaju u Bogodolu, jer idu sa svojim automobilima već je lakše bit će nas lagano ulazimo u autobus vršimo potpisivanje i kreću priče o Njoj (V.Vlajini).
Vozimo se nekih 20-25 min. prema polaznoj točki Bogodol (820 mNv) i prolazimo Bijelim Brijegom, Smrčenjacima, Cimom, Sovićima, Gorancima – skrećemo ulijevo i bližimo se planinarskom domu našeg društva (lijepo staroj zidanoj kamenoj kući) i pozdravljamo se sa ostatkom ekipe. Vodiči i članovi održavaju maleni sastanak i predstavljanje vodiča. Formiramo red i brojanje zatim krećemo. 95 školaraca. Ulaz na stazu je nekih 100 metara dalje od doma, a na samom ulazu s desne stane istaknuta tabla s informacijama o samom usponu (Velika Vlajna 4 h – VHT – KT 21). Dobro markirana i lijepo građena i ugažena planinarska staza omogućava nam ugodno pješačenje uz blagi uspon. U ovo doba godine staza i cijelo okruženje prekriveno je raznolikim planinskim cvijećem u punom cvatu. Na stazi kroz nisko mediteransko raslinje. Čabulja je uglavnom gola, krševita i bezvodna, s malo obradive zemlje u uskim udolinama s jugozapadne i južne strane, gdje se nalaze malobrojna napuštena seoska naselja.

Prva dva sata pješačenja prolazi se dobro markiranom stazom. Kolona se formira i postaje duga oko jednog kilometra. Prolazimo između kamenih ozidanih polja. Polja koja su, u prošlom vijeku, ovdašnji stanovnici “oteli” ovom surovom kršu i zahvaljujući tome uspjeli prehraniti svoje obitelji.

Dolazi prvo odmaranje i okrijepa, boravimo tu nekih 20 min. Krećemo dalje, penjemo se i počinje lagani vjetar. Idemo, ne žalimo se, jer smo odlučni vidjeti tu ljepoticu, taj pogled koji nam pruža. Kako dalje koračamo i dolazimo do klupe koja mami poglede. Ispred nas je Ona, ta na koju idemo, Ona o kojoj svi pričaju, o njoj – Velikoj Vlajini koja se nalazi ispred nas. Kako samo ogromno i veliko izgleda. Pravimo drugu pauzu nekih 30 min. Imamo dovoljno vremena za baciti koju fotku i nešto prigristi. Nastavljano malim, ali vrijednim koracima prema njoj. Ulazimo u šumu i koračamo prema jezercu (skoro presušenom) zvanom Gonđuša koje se nalazi na 1422 mNv, predzadnja i velika pauza. Kraj spomenutog jezerca je izgrađeno planinarsko odmorište s drvenim stolovima i klupama. Vodiči nas upozoravaju da skinemo suvišnu odjeću, a vjetar puše. Čuje se u pozadini šapat negodovanja. Upozoravaju nas da je ispred nas Ona i završni uspon s velikim nagibom. Iako ne pretjerano dug, dosta je nezgodan za hodati, zbog krupnog kamenja koje je prilično nestabilno i lako se odronjava. Do vrha je potrebno još nekih pola sata do četrdeset i pet minuta hodanja.

Pojedini posustaju i pitaju se što nisu ostali u krevetu ili u domu na roštilju. Koračamo dalje i prestali smo se žaliti, jer želimo stići do vrha.

Napokon, nagrada za svaku kap znoja… Prekrasan pogled od kojeg jednostavno zastaje dah. Uz razgovor i ugodno druženje vrijeme je brzo prolazilo i nakon sat vremena odmaranja, pravimo par zajedničkih fotografija i krećemo nazad (Ukupna dužina staze 15,25 km. Trajanje ukupne ture 8:07:36h. Nagib 18% nekih 200 m prije samog vrha).

Nakon toga, nastavljamo spust istim putem do planinarskog doma Bogodol gdje i završava ova naša prelijepa avantura planinarenja na planini Čabulja i nastavljamo s druženjem do kasnih sati uz roštilj i pivo. Ipak je 1. maj – Praznik rada.

Svaki put kad sam na nekoj novoj planini, pod dojmom sam nekoliko dana i zato na kraju mogu reći samo da je ovaj izlet vrijedio svake kapi znoja, vjetra, jer Čabulja doista ima što za pokazati svakome tko dođe na njezin vrh.

Hvala vam što nas trpite – mi smo još u školi.

~Josip L.