Izlet u Omiš

 

Stigao je i taj dugo iščekivani dan – izlet u Omiš.

Petak popodne. Čekam kući s ruksakom i brdom stvari i mislim se jesam li nešto zaboravila. Viška sigurno nema.

Josipa, Kata i Anđela nailaze po mene i vesela ekipa, koja se prije par tjedana nije ni poznavala, kreće na izlet. Usput se dogovaram s Anđelom da ćemo biti cimerice budući da sam krenula bez šatora nadajući se da će me netko udomiti (hvala Bojanu koji je ponio veliki šator za beskućnike, ali meni ipak nije trebao).

Put je proletio uz Katinu stručnu vožnju, puno smijeha i jednu putnu čokoladu te smo stigle u Omiš i prijavile se u kamp „Galeb“. Zauzele smo našu parcelu i uspješno postavile šatore. Nakon što smo se lijepo skućile, sjele smo na dekicu ispred šatora i uživale.

Koja ljepota. Kao da nas je netko ubacio u neku priču. Kad sam krenula s planinarenjem motivi su mi bili priroda, šetnja i svjež zrak, odmicanje od rutine na koju smo često prisiljeni. Dobila sam puno više.

Svaki izletom bogatiji smo za jedno divno iskustvo, a s vremenom smo stekli i nova poznanstva i doživjeli puno istinskih osmijeha koje ne bismo doživjeli da nismo iskočili iz rutine, obuli tenisice, uzeli ruksak i krenuli. Baš dobra odluka.

Već je i pao mrak. Kad se dio ekipe okupio otišli smo na plažu i tamo se družili do kasno u noć.

Šalim se.

Neki i jesu. Ali Kata, Josipa i ja lagano smo šetale i odšetale u šator spavati jer sutra nas je čekao veliki dan. Kroz san se mogao čuti vjetar, šuštanje lišća i osjetiti nevjerojatan mir. Također, moglo se čuti i tuckanje i postavljanje šatora onih koji su malo kasnije stigli i po mraku morali postavljati i snalaziti se (zaključak: čeonu lampu valja nositi gdje god pođeš). Usred noći također se mogla čuti i neka potraga za mobitelom i ključevima i vika nekih ljudi. Ali to sam vjerojatno sanjala. Jer u kampu je zabranjeno vikati kasno i na to smo svi upozoreni.

Subota jutro. Svi odmorni – neki više, neki manje, krećemo na sportsko penjanje – ono radi čega smo došli – neki više, neki manje.

Nakon trosatnog divljenja drugima kako se uspješno penju po stijenama i čekanja da dođem na red (nisam ni bila poletna), odlučila sam pokušati i ja. Pažljivo sam odmjerila sve moguće uspone i izabrala onaj koji mi se činio najlakši i najmanji. Nakon nekoliko izgovorenih: „Ne mogu“ i „Nije ovo za mene“, uspela sam se skoro do vrha, preživjela blagi, drugima neprimjetni, panični napad uzrokovan novootkrivenim strahom od visine i zaključila da je to to od mene. Vjeku, koji me je osiguravao, sam jedva uvjerila da stvarno neću dalje i uz njegovu rečenicu: „Odustaješ li tako od svega u životu?“ lagano sišla sretna i zadovoljna.

Na slici: Kata – buduća alpinistica

 

Slušajući Katine, Josipine i Anđeline ushićene dojmove kojima ovo očigledno nije zadnje penjanje, uputila sam se na ljepše i ravnije mjesto koje uključuje plažu, more, sunce i plivanje.

Navečer sam s ostalima također išla na penjanje, ali kao moralna podrška i fotograf.

Kad smo se nakon iscrpnog penjanja vratili u kamp, dočekao nas je roštilj koji je pripremao naš Miroslav koji je naknadno stigao. Naravno, i drugi su bili spremni pomoći. Ekipa se okupila oko Bojana koji je svirao gitaru te se u kampu mogla čuti vesela pjesma koja se uskoro preselila na udaljeniju plažu gdje nismo ometali. Točnije, kao što je rekla Josipa: „Ovdje možemo ometati, ali nam ne mogu ništa reći“.

 

Sljedeće jutro, na moje ogromno „razočarenje“, nije bilo penjanja kao što je trebalo biti po planu. Od mene je jedino više bila razočarana Kata koja je popela skoro sve vrhove, a taj dan je mislila da će popeti još bar 7 puta. Ali nisam dopustila da mi to pokvari raspoloženje. Otišle smo na misu i poslije se svi okupili na piću u Studencu te uputili na jedno lijepo mjesto koje uključuje plažu, more, sunce i plivanje..

Navečer smo se vratili kući punih baterija, punog srca i s puno prelijepih uspomena.

 

Autor: Marija Majić

Koautori: Josipa Madunić, Kata Madunić, Anđela Pupić