Treći izlet XV. opće planinarske škole – Vjetrenica

Žute ivančice

Kako nam je nedokučiv nebeski svod, tako nam je nedokučivo i srce Zemlje. Al’ vuče neka znatiželja da gledamo u zvijezde i da istražujemo ponore. Špilje su nekad bile čovjekov najbolji prijatelj, dom, sklonište i zaštita, a onda smo ih zaboravili. Samo pojedinci bi osjećali zov svog starog doma i hrabro se uvlačili u te prirodne prostore, koji nekad izgledaju poput veličanstvenih balskih dvorana. Jedna takva je i špilja Vjetrenica, još ne istražene dubine, imena koje je dobila po vjetrovima koji struje njenim pukotinama i u vrućim ljetnim danima nude prirodnu klimu svim posjetiteljima. Osim vjetra koje struji iz pećine koja se nalazi ispred vas, ništa drugo vam ne nagovještava koliki prostor vas čeka kada zakoračite u tu mračnu rupu. Poput Alise u Zemlji Čudesa, ovaj put, umjesto bijelog zeca, na ulazu me čeka smeđi medvjed. Uski, tamni prolaz, zidovi i strop koji se sužavaju prema meni da se osjećam kao da sam pojela Alisin kolačić. U zraku raste vlažnost, temperatura je ugodna, oči se privikavaju na slabo osvjetljenje. A onda čarolija… velike dvorane, svijet za sebe, prostor koji je bajkovit. Odrazi stropa u savršeno mirnoj vodi. Stalaktiti i stalagmiti u svojoj raskoši, organskih oblika, taloženi milijunima godina, glatki, sjajni, neki zlokobno strše sa stropa, drugi se blago izdižu iz tla, na nekim mjestima se simbolično spajaju. Vile, životinje i svakojaka pećinska bića gledaju iz sjena poigravajući se s našim umovima. /”U zemlji čudesa svaki put vodi do Njezinog Veličanstva”./ A u Zemlji Vjetrenice Njezino Veličanstvo je Čovječja ribica, endemska vrsta, toliko rijetka da izgleda nestvarno gledati je. Mala, bijela, blista u vodi i samo čekaš kada će iščeznuti ispred očiju. Njeno postojanje nas uči da samo prilagodljivi preživljavaju, ona nam je opomena da odbacimo sve nepotrebno iz života.
U povratku, na vijugavom putu, mala kolona žutih kaciga, opijena čarobnim svijetom, um me već vara i taj prizor me neodoljivo podsjeća na puteljak žutih ivančica koje niču iza mene dok se borim da izađem iz ove čarolije na danje svijetlo stvarnosti.

Nedaleko od zemlje bajki, usječen u stijenu smjestio se stari manastir Zavala. Mjesto je to života koji stoji zaustavljen u vremenu, zaštićen štitom okolnih stijena, nedodirnut zlom modernog doba. Zidovi ukrašeni freskama, dosta oštećenim, iz njih se naziru biblijske priče, okolo su postavljene nove ikone, ne puno drugačije od tih starih, samo sjajnije. Miris voštanih svijeća i tamjana, uvijek mističan, prebacuje nas u jedan novi svijet, onaj duhovni, tijelo bez duše ne može, a i duši je potrebno tijelo. Monah, u crnoj, skromnoj odjeći, život koji je zaustavljen u prošlosti, još malo magije koju donose vile Vjetrenice na ovaj kraj.

Svibanj je mjesec kad dani mirišu na ljeto, a onda se u trenutku pretvore u olujni jesenji dan. Teško je s ovog prostora otići, a da ne osjećate zov svih drugih čarobnih mjesta koja ga okružuju. Do Daorsona vodi uski vijugavi put. Dok se primičem tom ostatku prastarog grada obavijenog misterijom po krovu automobila počinju lagano lupkati zvonke kapi kiše. Oklijevati i odustati u ovakvoj situaciji normalna je reakcija, ali vratiti se u normalno stanje nakon svega doživljenog nije bilo prirodno. Kiša, munje, gromovi, ledene kuglice koje su odskakivale od tla činile su se kao ništa drugo nego Zeusov pozdrav nama. Kratak susret i brz povratak, dovoljan samo da me vrati u stvarnost. Osjećaj je kao da sam probuđena iz sna, pričala bih ljudima što sam vidjela, ali hoće li mi vjerovati? Dok gledam kroz prozor automobila u daljini vidim polje žutih ivančica obasjanih suncem koje je razbilo olujne oblake, ili ih možda nije ni bilo.

~ Ana Mikulić

Moja vilo, u oku mi zakišilo zbog tebe, a ti ne znaš…

Posjet Špilji Vjetrenici (prvi put u 36-oj godini:)) u organizaciji Opće planinarske škole HPD Prenj 1933. Nas 17 vozača/ica ustupili su mjesto u svom automobilu da povezu najbolju ekipu u špilju Vjetrenicu. Skup je bio na poznatoj lokaciji kod HŠK Zrinjski od 07:30 do 08:00 gdje smo se uredno prijavili gdje su nam vodiči dali kratke smjernice i krećemo ka Vjetrenici. Dolaskom na mjesto Zavala smjestili smo se u Gostionici Zavala i čekali ulaz u špilju. Dok smo čekali, razgledavali i pričali naša Ružica zasvirala je na harmonici. Ostali smo bez teksta! Svi ustajemo i začuđeno gledamo. Uzimamo mobitele, palimo kamere, slikamo… jednostavno ne vjerujemo! Vlasnik gostionice ustupio je Ružici harmoniku i pridružio joj se uz gitaru te su zajedno svirali. Pjevamo i veselimo se. Hvala im za to. Vratimo se na špilju zbog koje smo došli.

Špilja Vjetrenica jedna je od najvećih i najljepših kraških špilja u Europi. Sagrađena rukama savršene i nepredvidive velike i moćne prirode. Špilja Vjetrenica je najpoznatija špilja u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni spomenik prirode i turističko odredište u jugoistočnom dijelu Hercegovine. Smještena je u općini Ravno 300 metara od sela Zavale ispod brda Brekovac te 12 km udaljena od mjesta Slano na obali Jadranskog mora odnosno 80 km od grada Mostara odakle dolazimo. U špilji je ukupno otkriveno oko 7.014m podzemnih kanala. Speleološke posebnosti ove jedinstvene pećine su specifična ljepota, prostrani hodnici i dvorane, brojne nakupine siga te bogat hidrografski svijet s brojnim jezerima, nekoliko vodopada, više stalnih potoka i na desetke manjih periodičnih tokova koji teku raznim smjerovima. Vjetrenica je podjednako zanimljiva u ekološkom, geomorfološkom smislu, a istovremeno ona je i jedan od najsnažnijih izvora identiteta širega područja Bosne i Hercegovine. Naziv Vjetrenica dobila po pojavi vjetra na ulazu u špilju za koji su vezane mnoge priče. Od kojih je najzanimljivija priča o popovskom velikašu koji je napravio ljetnikovac na samom ulazu u špilju. Tu svjedoče ostaci građevine koji okružuje ulaz u Vjerenicu. Na samom ulazu na desnoj strani nalaze se dva srednjovjekovna reljefa koji predstavljaju lov na jelena i viteški turnir. Iz priča i legendi naslućujemo koliko je zapravo Vjeternica čarobna i misteriozna istovremeno i topla i hladna ljepotica. Putovanje u ovaj mistični svijet počinjemo prolaskom kroz prirodna erozivna vrata koja spajaju vanjski sa ovim nepoznatim podzeminm i mističnim. Unutrašnjosti špilje vodi kameno popločana staza duga oko 600 metara gdje je 11,6°C godišnja temperatura špilje.

„Kroz prostirane dvorene ukrašene bogatim i raznovrsnim špiljskim ukrasima na stropovima poput katedrala/crkava čiji se odrazi bljeskaju u bistrim sigastim kamenicama, a pjesme popovskih vila i danas prate i uveseljavaju njene posjetitelje”, govori nam Helena vodič kroz ovu bajkovitu Vjetrenicu. Odmah mi prolazi kroz glavu pjesma

„Stavi me kao znak, na svoje srce.
Stavi me kao pečat, na svoju ruku.
Jer ljubav je jaka kao smrt,
Ljubomora teška kao grob,
Sve vode je ne mogu ugasiti, niti je rijeke potopiti,
Sve vode je ne mogu ugasiti, niti je rijeke potopiti.
Ustani dragano, ljepoto dođi.
Jer zima je minula, kiša je prestala,
Cvijeće se ukazuje, grlica se čuje,
Vrijeme pjevanja dođe.“
(Biblija Pj 2:10-12, Pj 8:6-7)

Zapjevasmo svi skupa zajedno našu poznatu ”Kamen, krš i maslina”. Pjesma je odjekivala špiljom. Koja emocija, uzbuđenje… trnci prolaze čitavim tijelom. Nastavljamo prolazeći kroz Vjetrenicu. Ulazimo u topli i mirni dio kamenite staze u kojoj se otvaraju prve prostrane dvorane s nakapnim stupcima, velikim zaljevima na kojima sjene oblikuje samo maštajući oblike. Ispod sigastih zavjesa kakve samo priroda zna krojiti vodi staza u donju Vjetrenicu koja se spušta još dublje u utrobu Zemlje skrivajući ljubomorno svoja jezerca i bljeskave stalaktite i stalagmite i tajnovite prolaze i dom čovječje ribice. Nastavljamo dalje do bistrih kamenica, velikih i mali pjata koja nas uvode u zlatnu dvoranu pitajući se čime smo zaslužili ovo blago. Zanosno koračamo. Prateći Helenu nailazimo na velike osamljene stalagmite čudesnih oblika i veličina. Zastanemo kraj jezerca u kojem se bljeskaju odrazi turskog groblja i kosog tornja kao u Pisi, a strop začuđujući uranja u jezero ostavljajući dojam nepregledne dubine. Na hajdučkom stolu zastanemo i odmorimo se slušajući šapat kapi koje su oko nas i donose priče s površine Zemlje. Vjetrenicu karakterizira iznimno bogat špiljski svijet u kojem je zabilježeno više od 200 različitih životinjskih vrsta od kojih je više od 90 prilagođeno životu u podzemlju što je čini broj 1 u svijetu po raznolikosti. U špilji je napravljena rasvjeta u dužini 600 metara, a staza je osigurana ogradom.

Vjetrenica je okružena i spomeničkim blagom rijetko očuvanim srednjovjekovnim crkvama. Crkva sv. Mitra sa starim grobovima iz pred turskog razdoblja. Crkva sv. Roka, Trebinja, Crkva sv. Petra – ostaci katoličke crkve. U neposrednoj blizini špilje Vjetrenice smješten je Manastir Zavala. Crkva Vavedenja Bogorodice je graditeljska cjelina koja se sastoji od crkve sa zvonikom, podzida s pristupnim tunelom i terasom, novog konaka, čatrnje… Možete posjetiti i Gostionicu Zavala renoviranu staru željezničku stanicu gdje možete kušati domaće tradicionalne proizvode.

U samoj blizini gostionice Zavala je biospeološki muzej i vesela Vesna od koje možete dobiti sve informacije o povijesti istraživanja te vidjeti zanimljive i značajne izložbene primjerke, tj. puno životinja koje su nađene u Vjetrenici na slikama i uživo, preparirane, kao i one malene u kutijama, i razne školjke te kamene oblutke, opremu speleologa i ostaloga. Špilja Vjetrenica je spomeničko blago, bogatstvo krša podno Popovog polja kroz koje protječe rijeka Trebišnjica te raznovrsno ljekovito bilje koje mirisima poput pelina i vrijeska upotpunjuje ljepotu ovog krškog kraja koje mame i pozivaju.

Dođite osjetite i upoznajte netaknuti dio prirode. Dobrodošli u Vjetrenicu.

~Josip Lasić