Ovo mi je škola

Planinarska škola i općenito članovi društva HPD Prenj 1933. Mostar ne da su ostvarili moja očekivanja već su ih i nadmašili.

Već neko vrijeme od života nemam nikakvih prevelikih očekivanja, jer sam kao buntovnik uvijek i o svemu imala velika očekivanja, pa bih se razočarala, tako da od prije par godina sve što radim ulazim s minimalnim očekivanjima, pa samim tim i razočarenje može biti manje. Ali ova škola je svakako postavila ljestvicu visoko. Prvo što sam ponovno počela vjerovat u to da u životu postoje stvarno dobri ljudi.

Škola, planina, društvo i sve što se događalo od 4 do 7 mjeseca jako puno je utjecalo na moj razvoj psihički, a i fizički i mogu samo bit zahvalna što su me natjerali da upišem školu jer sam uvijek govorila da nisam od planine, penjanja i tih skakanja. Zaista je neopisivo što čovjek sve doživi tijekom jednog izleta, koliko emocija prođe u tom jednom danu, koliko se umori, nervira prvih pola sata i onda dobije nagradu kad se ‘izmigolji’ na vrh jer vrijedi svake sekunde, minute, sata i znoja za sve ono što svaki vrh pruža.

Planinarska škola naučila me da je život vrijedan življenja baš punim plućima (upravo onako kako trebamo udahnuti kad stanemo na pauzu prilikom penjanja), naučila me koliko je čovjek pred prirodom/planinom mal, naučila me strpljenju, smirivanju živaca, naučila me da će ti drugi ljudi koje ne poznaješ onako dugo kao svoje prijatelje pružiti ruku i kad “padaš”, ali i kad se penješ, naučila me da sve što radim u životu vrijedi raditi iz srca. Škola me naučila to da svi vodiči vjeruju u svakog školarca/planinara i da na nas paze od prvog trenutka što je meni bila velika utjeha. Ja volim reći da me škola “izula iz cipela”, pomjerila moje granice, podignula ljestvicu visoko, da sam oslobođenija od puno stvari kojih sam se bojala, a i svakako da me izbacila milijun puta iz komfor zone i hvala Leži na rečenici koju mi je rekao na Mostarskoj Bijeloj
– “Ti si pošla na školu planinarenja na dečkov nagovor, vidjet ćeš da ćeš se ti zaljubit u planinu i da ćeš planinariti više nego on”.
Tad sam roncala i govorila da to nije tako, daj mi mora i ležanja, ali Leža (teškog srca moram priznat), bio si u pravu.

Kao najdražu uspomenu ne mogu izdvojiti samo jednu stvar, zaista ih ima više – ali evo moja najljepša uspomena je što sam zahvaljujući Tici, njegovim riječima i borbi sa mnom, uspjela popeti Zelenu Glavu, četveronoške, ali da on nije vjerovao u mene, to sigurno nikad u životu ne bih napravila. A svakako tu je i uspomena kad sam se samo par sati nakon uspona na Zelenu onesvijestila gdje su svi ostali pribrani, šest sati od civilizacije, smirili prvo mene, dali mi sve potrebno da se mogu spustit do Rujišta i da se nakon toga osjećam ponosno na sebe. Da ne bi bilo da u ovoj školi vladaju samo muškarci, Dori ostaju zasluge za penjanje u Omišu – jeste Dori mala, ali ima ogroman utjecaj na ljude više nego svi vodiči, penjači, poluvodiči i članovi društva. Zato Dori, hvala i tebi što sam se odvažila popeti na stijenu. 🙂
Da privedem svoj osvrt kraju, ostalo mi je još opisati društvo u par riječi riječi, to bi bilo –
“Nek’ te noge nose”, a ona koja se od početka vrti za ovu našu školu bi bila “Planinalitet”.

~Andrea Zadrić

P. S.
I da ostane zapisano da je Koži isto na Prenju došlo slabo i da sam ga ja (Marko Zadrić) spašavao :).
Markov opis škole u jednoj riječi – “Samoistinoispitujuća”.

Pozdravi od Zadrića :-*

Svakome istinskom zaljubljeniku u prirodu bih preporučila da se upiše u opću planinarsku školu. Kao prvo upoznaš se sa osnovama planinarstva, a onda to sve primjenjuješ kroz praktičan dio tijekom vikenda u planinama u okolici Mostara. E sad izleti u planine su priča za sebe jer se to jednostavno treba doživjeti. Na tebi je samo da napraviš taj prvi korak i odvažiš se krenuti u nešto novo… a kada kreneš ne možeš stati jer ti se uvuče pod kožu 😊
I za kraj: “Planinarenje nije bježanje od stvarnosti/života, to je realizam. Ljudi koji odluče provoditi vrijeme na otvorenome ne bježe ni od čega; vraćamo se tamo gdje pripadamo.” – Jennifer Pharr Davis

~Lidija

Završila je planinarska škola, ali dojmovi se nisu slegli. Tko bi rekao da se može od osobe zatvorene za nova iskustva i ljude doći do, pa do toga da će mi faliti da iznova svakoga upoznam i sve iskusim opet po prvi put. Ali nije gotovo, tek je počelo.
Poznato je da se treba ponekad baciti u vatru i isprobati nešto novo. Ovo je savršen primjer toga. Od ponekom zastrašujućeg odlaska na prvo predavanje, naizgled bezbroj nepoznatih lica, a još manje poznatim nadolazećim avanturama, do prvih izleta i druženja, upoznavanja divnih ljudi usporedivih sa ljepotom prirode, oduzet mi je dah i baš kao da je sve prošlo u jednom dahu. Iako se svaka pojedinačna tura čini da nema kraja, shvatimo da je vrijednost u trudu i dobrom društvu oko nas. I svaki kraj se isplati truda, jer svaki kraj je dobar.

Ljepota stvarno jest zastrašujuća, priroda nas prizemljuje, možda zato i jesu sve kolege iz planinarske škole i planinarskog društva čistog srca i iskrenih duša. Svi smo ravnopravni i svi pazimo jedni na druge.
Sva iskustva, i sve što je usput naučeno, ne mogu u svoj opširnosti i zadovoljstvu opisati tekstom. Ono što mogu i hoću reći je, bilo mi je drago. Hvala

~Josip Marić