Od “Ne želim se baviti sportskim penjanjem” do prvog ankera
Razvoj sportskog penjanja u Hercegovini je u posljednjih par godina doživio pravi procvat i teško da vas je mogla zaobići vijest o novim sektorima u Blagaju i ostalim penjalištima u okolici. Željela sam posjetiti ista i fotografirati, ali ne iz žablje perspektive već iz perspektive penjača. Kad sam na stranicama našeg društva vidjela najavu za prvu školu sportskog penjanja u organizaciji ASPK Neretva i HPD Prenj 1933 Mostar rekla sam – sad ili nikad.
Vjerojatno sam odmah pri ispunjavanju prijavnice ušla u anale kad sam u istu upisala razlog prijave čija je prva rečenica glasila “Ja se ne želim baviti sportskim penjanjem”, ili sam barem tako mislila prije dva tjedna.
Razlog moje prijave pojasnila sam instruktoru Vedranu i voditelju tečaja Joji na našem prvom teorijskom predavanju, gdje smo se upoznali sa poviješću sportskog penjanja i osnovnim čvorovima koje smo prošli taj dan.
S obzirom da sam turistički vodič koji je specijaliziran za avanturizam i outdoor aktivnosti, namjera je bila upoznati bolje ponudu sportskog penjanja u Hercegovini, kao i upoznati se sa opremom koju svaki penjač mora imati kako bi sigurno prošao smjerove.
Budući da već nekoliko godina surađujemo sa penjačkim klubovima iz regije, koji nam šalju svoje goste na Canoe safari na rijeci Trebižat, već ovo ljeto moći ću našim gostima preporučiti i ovaj dio avanturističke ponude Hercegovine. Nakon vodenih aktivnosti mogu ih iz naše baze, već donekle spremne i upoznate, usmjeriti prema Blagaju i preporučiti im ljude i klubove koji su i razvili ovu sportsku priču. Da bi sve to mogla promovirati i na jedini za mene ispravan način ponuditi, morala sam i sama sve to proći, pa je tako ova moja priča i krenula.
Prvi vikend naše škole krenuo je upoznavanjem sa osnovama i isprobavajući umjetnu stijenu u prostorijama ASPK Neretva, a već sutradan smo dobili priliku primijeniti naučeno na pravoj stijeni na Sektoru Rebro, Blagaj. Sunce je pržilo kamen i nas. Nas 6 polaznika uz mentorstvo Vedrana i Joje već prvog vikenda popeli smo prve smjerove i osiguravali jedne druge i razvijali međusobno povjerenje, vjerujući jedni u druge i bodreći se kad god bi netko zastao i mislio da ne može dalje.
U istom tom duhu ali sa još jačom željom i voljom krenuli smo u naš drugi vikend škole. Prvi dan vikenda imali smo teorijsko predavanje, a nedjelju smo proveli na Sektoru A, Blagaj. Unatoč najavi kiše vrijeme nas je poslužilo pa smo jučer uživali u vertikalama spomenutog sektora grabeći hrabro kroz pukotine jer samo uza stranu je pravi put. I dok te na tom putu kroz svaki hvat opijaju mirisi kadulje i vrijeska prava rapsodija adrenalina i ponosa te preplavi kada po prvi put u životu dodirneš onaj anker na vrhu, osvrneš se oko sebe a do tebe dopiru glasovi ekipe koja te bodrila od starta i vjerovala da ti možeš čak kad i sama u sebe sumnjaš.
Tako da ne mogu više reći da je ona famozna rečenica sa prijavnice stoji, jer možda nikad neću biti profesionalna penjačica i osvajačica smjerova, ali jedno je sigurno nakon samo dva tjedna druženja u navezu sigurna sam da ću se sportskom penjanju vraćati i nakon završetku škole. Ekipu i mentore već imam, a bome ni smjerova ne nedostaje…
Tekst i fotografije: Stanislava Borovac
