Matura XVI. planinarske škole

Živopisni Prenj – posljednja dva dana ove mi se riječi vrte kroz glavu. Kako svi živimo nekim užurbanim načinom života, svaki dan sebi zadajemo neke obaveze, stalno smo pod pritiskom da nešto moramo i da nemamo vremena za otići na neku planinu i maknuti se od svakodnevnice. Moram na posao, moram u trgovinu, moram na kavu i stalno je da nešto moramo. U planini zaista ne moraš ništa osim uživat. Ne moraš ni razmišljat što me najviše zapravo iznenadilo. Kad sam upisala školu, mislila sam, dobro ajde, sad kad odem na planinu, taman ću imat vremena hodat i razmišljat o životu, nekim stvarima, odlukama i svemu što me čeka, međutim – kad god odemo sa školom penjat neki vrh, u glavi se ne događa ništa. Ravna linija, jednostavno ne možeš razmišljati. Nije da nisam pokušavala evo ovih šest puta što sam bila sa školom, ali ne možeš.

Fascinantno je koliko vam planina može pomjeriti granice. Koliko vas može ogoliti, u duši, srcu, umu (rekao bi TBF i fotoalbumu), koliko je prelijepa, a ujedno i surova. Točno onakva da je ne možeš uopće procijeniti, ali ni u kojem slučaju podcijeniti. Meni je Prenj napravio takav reset, da još uvijek i dan nakon odmora ne mogu doći sebi, svrstati neke emocije, zahvalnost, osobni rast i pobjedu same sebe. Kako se kaže – ‘izuo me iz cipela’.

Krenuli smo u subotu na Prenj – za mene do sad najljepšu planinu. Iskreno, nisam znala što me sve čeka na ovom dvodnevnom putu, kampiranju i penjanju. Ispočetka, kao i uvijek neka lagana šetnja, onda uspon, malo kukanja, malo hrane i dolazak do Bijelih voda. Da su me ostavili ovdje, ne bih se bunila, dva dana guštanja, uživanja i odmora, ali krenuli smo dalje prema Vršinama da postavimo kamp. Iako je ova mala grupica koje je išla zadnja malo zalutala, došli smo do ostatka ekipe i krenuli s postavljanjem šatora. Kolege su se raspremili malo prije nas, otišli po drva i onda je krenulo druženje kraj vatre. Zahvaljujući pojedinim članovima društva družili smo se uz preukusne batake, krilca, kobasice, krastavce, paradajz i mnoštvo hrane koju smo ponijeli. Moram priznat da mi odavno hrana nije bila ukusnija nego tad, zbog ekipe, ali i same planine, jer gledaš zalazak, griješ se uz vatru i uživaš, bez mobitela, obaveza i bilo kakvog pritiska. Noć je za mene osobno bila malo teška, nisam spavala jer je puhao baš jak vjetar, a i bilo je hladno. S tim da sam tu ja napravila sama grešku, podcijenila sam Prenj i otišla s jako malo tople robe (nemojte raditi moje greške).

U nedjelju ujutro probudili smo se oko 7 sati, raspremili kamp, spremili svoje stvar i krenuli prema najvećem vrhu Prenja – Zelena glava koji se nalazi na 2103 m.n.v. Obzirom da je ovo jako zahtjevan dio, stvari smo nosili do određenog dijela, gdje smo ostavili sve što nam nije potrebno da nosimo na vrh, poput šatora, podloški, odjeće. Ponijeli smo samo ono što nam treba malo hrane i puno tekućine. Bilo je nedostižno, hodaš i gledaš u taj sam vrh Prenja i gdje god da se okreneš, imaš što za vidjet. Ako se sjećate kako je cvijeće bilo nacrtano u čitankama u prvom osnovne, isto takvo ćete naći na Prenju. Famozno – plavo sa žutom točkicom u sredini, vrijedilo je samo zbog ovog otići jer me baš vratilo u djetinjstvo. Uspon je ispočetka lagan, prolazi se kroz šumu, koju kako su mi rekli nazivaju cvat, a onda se dolazi do dijela gdje se vide Zelena Glava i Otiš, stoje ispred tebe, gledaš u taj sam vrh i shvatiš kako si mal. Kad smo se popeli na prijevoj između ova dva vrha, bila sam odlučna da ne idem ni na Zelenu Glavu ni na Otiš, izgledalo je strašno. Vidiš stijene, sipar, snijeg, vrh koji je baš nedostižan, ali isto tako vidiš da se ljudi penju i silaze i da se ne događa ništa što ti ne možeš. Glavni vodič ipak je otišao provjeriti je li sigurno da se možemo penjati i bilo je. Tu sam doživjela najveći niz emocija u svom životu, suze, strah, ponos, ali i najveću podršku kako od članova tako i od vodiča. Zaista, da nije bilo vodiča, sumnjam da bih ovo popela. Koliko ti ljudi vjeruju u svakog člana ne možete ni zamislit. Uz trnce u rukama, nogama, trbuhu, obrazu popela sam se na Zelenu Glavu i u najmanju ruku bila zaprepaštena pogledom. Sa sigurnošću mogu reći da je, za mene, ovo najljepši pogled s vrha ikad. Nakon toga uslijedilo je penjanje na Otiš, što je meni bilo lagano, vjerojatno zbog adrenalina koji me držao, ali moram priznati da je s Otiša najljepše gledati na Zelenu Glavu i diviti se tom predivnom vrhu.

U povratku je bilo nekih malih poteškoća, ali ništa što nije rješivo. Vrućina, sunce, dehidriranost, mix emocija i greška – bez kvalitetnog obroka čitav dan, dovele su do slabosti, ali ne trebate se bojati – vodičima ste vi i vaše zdravlje na prvom mjestu i od srca im hvala što su mi pomogli da danas budem ponosna na sebe, što su čuvali svakog od nas, brinuli se dva dana od nama, trpili naše zahtjeve, kuknjavu, nervozu i sretno stigli na Rujište odakle smo u subotu krenuli.

Ono što vam od srca preporučujem jeste da upišete školu planinarenja, upoznate prvenstveno sebe, razbijete predrasude koje imate, družite se, upoznate predivne ljude i definitivno idete na Prenj jer je prepun svega prelijepog.

~Andrea