Matura XI. planinarske škole HPD Prenj 1933 Mostar

Prvo da odgovorim na pitanje šta mi bi da pišem o maturi? Prođe mjesec dana, niko ništa ne napisa, a o svakom smo izletu dosada pisali, čak i opjevali!!! Ako ništa iz poštovanja prema Profesoru koji se nesebično trudio, zalagao, objašnjavao… Da ne spominjem koliko nas je trpio kroz cijelo vrijeme škole, a na maturi možda ponajviše, jer ipak je to cijeli vikend sam samcat sa nama “nestašnim” školarcima. Malo je reći hvala mu, za spomenik je rano, onda bar piva ili neko drugo pićence kad god se sretnemo sa našim dragim Poglavicom Dobra Srca, kako ga od milja prozvaše!

O pripremama, ne treba trošiti puno riječi, jer cijela je Škola priprema za maturu, samo ću spomenuti dan prije Imenjak i ja smo išli u “maturalni šoping”, da se ne bi šta zaboravilo… Ipak dva dana biti na Prenju od najbliže trgovine udaljeni najmanje 5-6 sati – nije mala stvar. Kupovalo se od malih “džepnih” energetskih čokoladica… Sve do šatora! Matura se odgađala nekoliko puta, tak da nismo vjerovali da je konačno došlo to vrijeme. Pakiranje ruksaka i sve te opreme, trajalo je cijelu vječnost, uglavnom u 03:25 na dan mature subota 30.06. još nisam zaspao, što od uzbuđenja, što od iščekivanja, što zbog ne znam ni sam čega.

05:30 mobitel me budi, skačem ko ptičica, k’o da sam spavao cijelu noć. Polazak je dogovoren ispred stadiona u 07:00 sve sam spakovao cijelu spavaću, pola dnevne, mali i veliki hodnik… Šta ću raditi sat i po? Još jednom sve provjeriti… Ne daj Bože da šta zafali!

Skupljamo se sa ekipom pred stadionom i krećemo lagano do Vrapčića, Bijelog polja, gdje nam se još neki priključuju i pravac Rujište. Oko 08:10 parkirali smo auta uzeli opremu i kroz šumu munike između vikendica, vijugamo prema Bijelim vodama, prvom odredištu na putu do kontejnera pod Vršinama – današnjem cilju gdje ćemo postaviti šatore! Nakon prvotnog uspona, kad staza već ide ravnije nailazimo na odlične šumske jagode, nemamo ih kad brati, nego onako usput ćopimo koju, ali iznad nas, nebo se “mršti” i donosi prve kapljice kiše. Ignoriramo kapi, ta nismo od šećera, ali za desetak minuta, već je to ozbiljnija kiša, praćena vjetrom. Tjera nas na oblačenje antikišne odjeće i navlake na ruksake. Prolazimo kroz većinom bukovu šumu, staza je tu gotovo ograđena radi opasnosti od mina, to nas puno ne uzbuđuje jer iskusni Profa je sa nama na čelu kolone. Tu već ima i serpentina i svladavanja malo većeg uspona, mjestimice kao neke oveće stepenice. Uglavnom do planinarske kuće na Bijelim vodama, stižemo oko 10:40 i tad pravimo malo veću pauzu, za okrjepu, eventualno prvo presvlačenje majica koje su mokre što od kiše, što od znoja.

Staza nas dalje vodi prvo kroz klekovinu pa obodom livade, pa opet malo zimzelene šume, pa uspon i cijelo to vrijeme kiša malo pada, pa ne pada i sve na mahove… Drugu veću pauzu pravimo oko 12:15 na raskrižju putova desno Zelena glava, lijevo kontejner pod Vršinama. Za manje od pola sata nailazimo na još jedno raskrižje putova – lijevo Rošci, a desno kont. pod Vršinama. Neposredno pred dolazak do kontejnera zahvaća nas jaki pljusak, ono ko dobrodošlica – kantom vode po glavi. Kontejner je premalešan za nas 19-ero, ma ne može ni silna oprema stati a kamoli mi maturanti, zgodno mjesto da nas popišem : Imenjak, Klaudija, Laura, Damir, Lorena, Stipe, Ante, Marko, Kata, Josipa, Marija M., Anđela, Lana, Ivan, Maja, Marija S., Slaven, Bojan, Nera i moja malenkost.

Desetak minuta poslije stižu i kolege trčiše, već su bili na Zelenoj glavi, svratili da nas pozdrave. Ne stigošmo ih ni počastiti, a imali smo čime, otrčaše dalje. Prestade kiša padati, a mi se dadosmo u postavljanje maturalnog šatorskog naselja. Nismo ni postavili da valja, a ono kiša opet. Lijepo nam je Profa rekao – šatori su jednoslojni, nisu za kiše, treba ponijeti molerski najlon i obložiti preko. Međutim, to je ono šta smo zaboravili, a možda i ignorirali, nečime smo morali platiti “danak neiskustvu”!!! Sreća u nesreći je bila vreća za spavanje malo deblja tak da je kiša nije mogla promočiti. Konačno je i kiša otišla na “pauzu” pa smo uspjeli prije mraka malo obići okolicu i vidjeti gdje smo došli. Najbolja i najcjenjenija stvar je “živa” voda – potočić u neposrednoj blizini. Kad imaš takvu vodu, ne treba ti ni sok, ni piva, pa može i bez kave nekako. Čim se zapalila logorska vatra, netko je izbacio kobasice, čini mi se “debrecinke” i eto ti roštilja. Odlične su bile, a ti muzafere (što kaže el presidente) “tuci” stiropol od riže i kojekakvih dodataka. S prvim mrakom, taman kad sam ja rekao – “da će doći, došli bi do sad” stigoše Mica, Dugi, Viki i Andro. Sijelilo se uz finu vatricu, ne znam ni do kada, samo mi je bilo na pameti da ne bude opet kiše, kontejner je prebukiran, gdje prespavati?

Umalo da zaboravim “epizodu” sa muhama! Nakon popodnevnog prestanka kiše, rastvorio sam šator da ga ono malo sunca i vjetra prosuše i osuše. Međutim, dok sam ja izviđao okolicu i hvatao po koji kadar za video uradak, u šator mi se uselile muhe, i to one opake što ujedaju. Uzeo sam majicu pokušavajući ih istjerati, ali vidi vraga! Potamanim dvije-tri ono dođe novih deset, navalile ko mutave, valjda im paše toplina i vlaga šatora ili su me nanjušile – stigao novi “kolačić”! Gotovo sam bio pred kapitulacijom, kad spasi me Klaudija sa odličnim sprejem protiv svih gamadi. Umalo sam sebe ne uguših. Sreća moja bio sam jedini snimatelj, da me je bilo tko snimao u tim mojim borbama, rekli bi lud skroz na skroz – gori od Fazlinovića!!! Mislio sam nakon malo spavanja prethodne noći, hodanja, umora, borbi, spavaću ko top, međutim ono što su u školi odmori tijekom jedne smjene, toliko je bilo moga spavanja.

Nedjelja 1.7. ustajanje već u 5 sati, raduje me prvi prizor- Profa već pravi kavu. Imam ja kave, čak i specijalnu šolju, ali problem je topla voda. Popiti kavu tak rano, u takvom okružju – neprocjenjivo!!! Razbuđivanje, pakiranje i polazak u 07:00 prema Zelenoj glavi. Priječimo ne markiranim putem, vjerujemo Profi – ipak je to iskusan gorski vuk. Uz kraće odmore dolazimo do markiranog puta Bijele vode – Zelena glava. Tim ćemo se putem vratiti, te oko jednog bora ostavljamo višak stvari, da ne tegarimo sve bespotrebno. Tako olakšani krećemo prema najvišem vrhu Prenja do kojeg ima cca oko 2 sata našeg hoda. Nedugo potom, počinje opet padati kiša. Oblaci i magla zakloniše pogled na vrh, koji nam je bio tako blizu, a opet i tako daleko. Zajednički donosimo mudru odluku – odustajemo. Ipak su stijene po kiši jako skliske, a mi dobrano pokisli i već nas šiba jak i hladan vjetar. Nekako uspijevamo napraviti zajedničku fotku sa Zelenom glavom u pozadini. Bar to kad se već nismo popeli!

U povratku kod Velinih bara, susrećemo planinare iz PD “Orlova stina” i našeg Milenka, Anitu, Beki i Stoju. Pošli na Botine. Rado bih se okrenuo pa sa njima, ali Dragane danas si još maturant i tek po povratku kući, možeš reći, ak ti Profa potvrdi, da si maturirao! Pravimo samo kraće pauze, tek toliko da se okupimo i oko podneva smo na Bijelim vodama, a u 14:15 već u Izviđačkom domu na Rujištu. Tu smo nas nekoliko svratili na pićence i razmjenu cjelokupnih dojmova. Zaključujemo da nas vrijeme nije baš poslužilo, ali i to je sastavni dio boravka u planini. Zelena glavo vidimo se nekom drugom prilikom!

Zahvaljujem Bojanu na svemu, posebice na strpljenju oko nas, također hvala svim predavačima koji su nas educirali, i kolege čestitam na položenoj maturi!!!

Izdvojio vrijeme te naškrabao: Dragan Trboglav – školovani planinar. ☺