Izlet na Podružje

Nikad nisam voljela pisati izvjestaje. Posao je da se odradi, planina je da se hoda , penje i uziva, a ne da se pise o tome.Ali eto za ljubav voditeljice Anite I za sve one koji su možda željeli ici pa su spriječeni ili su taj dan penjali nešto izazovnije od ovog mostarskog bisera(kako ga nazva naš predsjednik) kao i na ohrabrenje za sve koji još nisu išli (toplo preporučujem), evo ukratko: 25.03. na okupljanje u 15 do 11 ispred stadiona kasno stizemo Darko Tomo I ja, ekipa vec otisla, mali nesporazum oko mjesta odakle pocinje uspon. Ali voditelji Anita i Milenko se vraćaju po nas do Čuline pumpe. Očekivala sam nervozu i prigovore od ostatka ekipe ali su svi raspoloženi i prijateljski nastrojeni strpljivo čekali na nas. Ukupno nas je 16 ili 17. Krecemo lagano, prolazeći pored velike pecine koja je sluzila nekom kao prakticno skloniste,možda pastirima ili beskucnicima, dosta nabacenih plasticnih kesa i odjece. Staza dobro markirana u početku dosta zarasla kupinama. Ja zaostajem (odavno nisam hodala), Milenko ide zadnji I pokusava me motivirati ali me Anita prebacuje na čelo kolone(kontam ovako nećemo nikad stići) Spustamo se niz uske kamene procjepe do potoka(spuštanje mi već puno bolje ide), nadalje lagani usponi sve duž toka potoka ali se ne mora puno preskakati kao na Mostarskoj Bijeloj. Voda veselo žubori, pada i prelijeva se niz stijene tvoreći na nekim mjestima male bazene, bistra I pitka. Ljepota… Procvjetao drijen, ljubičica I jaglac. Ponegdje zaostalo sniijega po travnatom I zemljanom tlu. Kako samo vise napredovali prema vrhu i sjevero zapadnoj strani(ili sam ja tako sebi u glavi zamislila orijentaciju), nailazimo na stabla potpuno prekrivena najfinijom nijansom zelene mahovine. Kasnije smo prošli preko strmih livada niz koje se slijeva voda,dosta blata I gline, svi smo vec blatavih nogavica . Morala sam dobro pritegnuti gojzerice da mi ih glina ne izuje s nogu. Dolazimo do Selina I do znakovite kuće. Napokon doručak,na livadi, na okrugloj klupi, uz miris konjske galebe. Tu nam se pridružuje svugdjeprisutni Darko G. I nastavlja s nama dio puta koji napokon vodi prema vrhu.Podružje. Krećemo se cestom na kojoj jos ima dosta dubokih nanosa snijega. Darko je na jednom mjestu na vrhu cak zaglavio sa djipom na jednom nanosu.Tu smo se slikali i snijeg, sunce I zrak nam daju novu dozu adrenalina za nastavak I pripremu za silazak. Srecemo grupu motorista , koji su projurili pored nas uz pozdrave ali ne zaustavljajuci se. Nailazimo pored jedne dublje jame i na kraju dolazimo do bunkera na Planinici. Neizbjezni odmor druzenje i kavica na klupama su doprinijeli da dozivljaj bude potpun. Ovim putem zahvaljujem najboljim voditeljima Aniti i Milenku kao i ostatku ekipe na predivnom druzenju(pogotovo pojedincima koji su mi nudili pomoc da mi ponesu ruksak kad su vidjeli da mi je bilo gusto).Toplo preporucujem(Mostarski dragulj😉) ovaj izlet svima koji nisu bili i to prije nego sto ugrije, dok je gmizavcima jos rano da izlaze na sunce.

Autor teksta: Žana Trlin Vidačković