Članovi HPD Prenj 1933 na ZIP Line Fortica
Već neko vrijeme kruže priče „pravi se zipline na Fortici“, ali kako kod nas – štogod se pravi nikad dočekati… Gledao sam na to sa skepsom, dok se jednog dana nije pojavio „naš Slovenac“ Robert sa informacijom sve je spremno i zipline radi. Informaciju sam primio sa oduševljenjem, odmah se prijavio, obzirom da imam jedno iskustvo ferate u Blagaju, koju je također Robert predložio i vodio – znao sam, što Robert organizira ne može biti loše!
Polazak ispred HGSS-a u 16,30 i skupilo se šest „dječačića“, očekivao sam više članova a posebice žena koje su u našem društvu čini mi se brojnije, hrabrije i aktivnije od muškog dijela članstva…
Ali što je tu je… Uzimamo „žuću“ i polako prema Fortici. Dočekuje nas domaćin Beća i naš Robert. Tu je već i naš Teo koji je došao sa svojim sinovima, malo na „izletić“…
Ekipa u punom sastavu, prije starta (foto Goran Šunjić)
Jedva čekamo kliznuti niz sajlu iznad ambisa, što na prvu izgleda vrlo zastrašujuće. Međutim Robert nam objašnjava „pravila i procedure“ ponašanja, završavamo papirologiju i plaćanje . Zadužujemo opremu, penjački sigurnosni pojas, prusiku povezanu sa koturačom, kacigu, naočale i rukavice. Ajmooooo, jedva čekam, gorim što od sunca, što od ushićenja. Laktam se da idem prvi, pravdajući to snimanjem i slikanjem ostalih dok se budu spuštali. Prije samog starta, Robert još jednom ponavlja najbitnije, signalizaciju, kočenje, provjerava jel´ sve na svom mjestu iiiiii krećem.
Goran Šunjić – startni položaj (foto D.Trboglav)
Klizim niz sajlu, pokušavajući zauzeti položaj tijela kao „jaje“, kako bi bio što manji otpor zraka i udar vjetra što u lice što s bočne stane. U tome baš i neuspjevam jer je baš u tom momentu vjetar jako zapuhao, tak da me jako usporio i brzina mi nije ona koju sam želio. Nemam uopće potrebe za kočenjem jer se zaustavljam nekih desetak, petnaest metara prije cilja iznad ambisa na koji pogled zaustavlja dah. Visim na sajli iznad zemlje 100 km, a u stvari ni tisućiti dio toga! Osjećaj nije baš bajan… Srce lupa i lupajući „pomjera sajlu“, ali priberi se Dragane… Tak to i mora biti, jesi li htio uzbuđenje ili nisi !!? Beća mi dovikuje „okreni se držeći za sajlu i polako rukama povuci, ak treba šaljem ti sajlu i povući ću te“!!! Vidim da ne treba, mogu sam, iz „nestašnog dječačića“ transformiram se u „muškarčinu“ – ta će mene neko izvlačiti, spašavam se sam !!! Samo par povlačenja i već sam na tvrdom hercegovačkom kamenu. Bogu hvala sve prošlo bez problema !!! To i Beća javlja radio vezom Robertu na startu, i već kreće sljedeći. Osjećaj fenomenalan – uspio sam!!! Još jedno novo iskustvo na koji mnogi uslijed svojih strahova i ne pomišljaju. Tko voli nova iskustava, adrenalin, uzbuđenja – toplo preporučam !!!
Dragan Trboglav