Zimsko proljeće na Prenju

Toga jutra sam stigao putničkom klasom pa kući sa stanice časom pa skije i ruksak na leđa … kao iz Balaševićevih stihova,samo sa dodatnom opremom…
Bio sam u Austriji  i već par dana, gledajući prognozu i trenutne uvjete na našim planinama (zahvaljujući web camerama), umirao od želje za turnim skijanjem.Bila je to i posljednja prilika ove zimske sezone. Zahvaljujući modernim tehnologijama i načinima komuniciranja
dogovorili smo turu na Prenj. Pala je odluka, u četvrtak krećem za Mostar, a u petak u podne sam već na Prenju!
Ove godine, već tradicionalno za Uskrs, (mada malo okrnjen sastav) ekipa koju čine: Miro(Šuba), Mirela, Žanka, Vjeko, Thorko, Felix i ja odlučila je provesti turno-uskršnji vikend na Prenju. Iako, turno„slaba“ godina, ipak pri svome kraju zima nas je odlučila počastiti sa malo više snijega u planini, tako da je pravo turno skijanje došlo tek na kraju sezone.Šlag na kraju, rekli bi.
Imali smo planove(svatko svoje, a i zajedničke). Prvi dan(petak) krenuli smo sa platoa Rošci, iako smo otprilike 1h skije nosilina ruksaku i strugali pancerice o kamen, dolaskom do snijega to se brzo zaboravlja i počinje pravi užitak(što ne znači da smo se do tada patili).Lagano na skijama klizimo kroz Štirni do. Za nepuna 3 sata stižemo u srce planine. „Prenj, opet i iznova“ otprilike tako.Botini, Zelena Glava , Otiš te stari poznanik Osobac se spremaju za spavanje obasjani posljednim zrakama sunca tog dana.

Pred mrak smo stigli u sklonište pod Vršinama (popularno Stari kontejner), te nakon kratkog otkopavanja i izrade potrebne infrastrukture(stepenište, sanitarni čvor i dr. ) smjestili se i spremili za večeru. Skućili se, nazdravili i probesjedili. Šege i zajebancije, ko za iste pita, opet, nije nedostajalo.

Okvirno smo planirali sutrašnje aktivnosti: Miro i Mirela su planirali kružnu turu, preko Prijevorca kroz Lasni do na Jezerce i povratak preko Kopilica u Veline bare pa na Stari kontejner. Žanka je odlučila da će odmarati, a Vjeko i ja smo odlučili spavati vani i ujutro (al baš rano, oko 7) krenuti na Poljice.
Oko 22:00 smo napustili kontejner i krenuli prema Sedlima. Na zaravni iznad kontejnera smo odlučili napraviti bivak.

Kod izrade smo se rukovodili onom ”di čeljad nije bisna kuća nije tisna” no nakon ”spavanja” adekvatnijom se pokazala ona ”komotnije mi je u materi bilo”.

Nakon što smo poranili krenuli smo prema Poljicama. Plan je bio penjati zamišljenu liniju u stijeni Kapljuča iznad Poljica. Čitav dan je propadao sitni snijeg i prevladavala je visoka oblačnost, što su bili prilično dobri uvjeti za penjanje.
Nakon savladanih zaleđenih i sniježnih strmina, za 2 sata smo bili na vrhu.

    Prva dužina i skok na početku.

Izlaz iz skoka u posljednjoj dužini.

Što se tiče tehničkog opisa: Smjer je dug 270-300 m,otprilike 4 dužine.Prvu i posljednju smo penjali u navezi, a ostalo nenavezani. Prva dužina počinje sa skokom nagiba do 80° dužine do 15 m koji se sastoji od stijene i leda, tako da smo za međuosiguranje koristili klin za suhu stijenu i ledni klin.
Slijedeće dvije dužine su nagiba od 40° do 60° na kojima se nismo navezivali.
Zadnja izlazna dužina ima manji skok, led i stijena kombinirano.
Za jedno(kalendarski)proljeće su bili super uvjeti, tvrd snijeg i led koji drže! Zbog toga neka bude „Zimsko Proljeće“.

Kako smo „brzo“ završili ono što smo planirali odlučili smo se vratiti na Stari kontejner u nadi da ćemo zateći naše prijatelje, ali oni su već u subotu odlučili krenuti doma.
Nama se nije žurilo pa smo proveli još jednu noć na Prenju, ovaj put u Starom kontejneru.

Ujutro smo krenuli prema Rošcima. Imao sam osjećaj da je skijanje od Starog kontejnera do Štirnog dola prošlo za minut, a ko kaže da nije?
Miru smo kontaktirali već iz Štirnog dola, tako da smo računali da će nas čekati na Rošcima i stvarno je čekao, al uz jedan mali tehnički nesporazum, nekih 7 km zračne linije dalje 🙂 . Uglavnom nesporazum završava sretnim epilogom i već smo na putu doma!
Prenj se i ovaj put pokazao kao dobar domaćin, a nadam se da smo i mi bili dobri gosti. Taj vikend smo uživali u druženju, skijanju, penjanju i u svakom trenutku provedenom na planini.

Tekst i fotografije: Josip Drmać i Vjeko Gašpar