Zimski uspon u ljetnim uvjetima

Petak, 16.02, moj rođendan, i to jubilarni 40-ti, a ja na poslu. Doduše, mogao sam zamoliti kolegu da se zamijenimo smjena ali bih onda morao raditi u subotu, a to ne dolazi u obzir! Subota je već odavno rezervirana za memorijalni uspon na Lupoglav.
Dogovori su pali, nas 7 jedva čeka da svane. Opremu zadužili, spakovali ruksake, a onda hladan tuš! Organizator javlja da se zbog nepovoljne vremenske prognoze otkazuje završni uspon planiran za nedjelju. Znači, penjemo se do Barnog dola, mjesta gdje je spomen obilježje poginulim alpinistima.
Ogromno razočarenje, ali šta ćeš, to ti je Prenj, pokazuje ko je gazda! Slijedi reduciranje opreme, dereze, krplje, cepini, neće nam trebat pa mozemo da ih izbacimo.
Subota,
Jutro prelijepo! Skupismo se kod stadiona, trznusmo kavicu, pa polako prema Mostarskoj Bijeloj. Usput kalkuliramo, ako budemo prvi morat ćemo prtit a to nam se baš i ne da! Nego, ajmo mi na još po jednu s nogu! Zoka već vidno nasekiran odlučno zbori:” E neću više s vama! Kakva je tura od kafane do kafane!?”
Ipak, stigosmo do polazišta i još nam je ostalo dovoljno vremena za prijavu i razgovor s  ljudima poznatim iz planine.
Nakon pozdravnog govora organizatora, nas 70-tak polazi ka Barnom dolu.
Kolona duga, tempo onako, ni prebrz ni prespor. Prelazimo potok improviziranim mostićem a onda uzbrdo! I samo uzbrdo! Skoro dva sata hoda do Grabovčića gdje je planiran prvi veći odmor. Sunce prži, može se komotno u majici hodat.
Grupa se već poprilično razdijelila. Jedan dio planinara se odlučuje za noćenje u šatorima na vlastitu odgovornost pa se njima i ne žuri. Mi ostali, koji se vraćamo isti dan moramo pružit korak jer u povratku će nas uhvatit mrak. Nekih pola sata hoda od Grabovčića nailazimo na prve tragove snijega.
Ja sam loš! Iz nekih osobnih razloga nisam bio na razini svoje ekipe! A oni spremni pravo! Zaostajem pa se priključujem Dini i njegovom prijatelju( nek mi ne zamjeri zaboravio sam mu ime) iz Zenice. I tako s njima, prepričavajući doživljaje iz planine, stižem na cilj. 5 i po sati hoda. A tamo ekipa samo mene čeka da se uslikamo pa da pičimo nazad. U povratku se mimoilazimo sa ostatkom učesnika. Nizbrdo ide brže pa još za dana stigosmo do sela. Onda čeone na glavu i polako! Najgore je onih zadnjih pola sata! Nikad!

Ali zato raspoloženje raste! Samo se o zasluženoj pivi priča! Noge nam otpadaju, ne toliko od umora koliko od zimskih gojzerica! Tvrde brate, a kamenjar sami pod nogama! Ukupno prevalismo 20 km.
Tradicionalno svratismo u kafanu u Bijelom polju pa onda razlaz!
Prođe još jedan, skoro pa savršen dan na Prenju! Meni ostaje da se zahvalim Ani, Zoki, Darku, Kosi, Pršlji i Goci a sve ostale da pozovem iduću nedjelju na Veliki Vran!

Bojan Prkić