Velebitska pustolovina

Hladnim tušem skidam sasušeni jogurt s leđa jer izgorjela sam na suncu i sada ću s radošću natovariti na ta ista leđa 13 kilograma veselog tereta. Ipak, nekim čudom čim zakopčam ruksak, ništa me više ne boli i postajem u trenu “ ultra light version of me” te radosno iščekujem polazak.

Nalazim se s Mariom Bagom u dogovoreno vrijeme, idemo po Anelu i sastajemo se s ostatkom ekipe ispred stadiona. Marin nam se pridružuje u automobilu. S dva kombija i jednim automobilom, nas 20 krećemo ka Baškim Oštarijama, polaznoj točki našeg trodnevnog planinarenja područjem srednjeg Velebita. Dario se pridružuje ekipi u Ljubuškom i svi smo na broju. Na pumpi dogovaramo pauzu u odmaralištu “Krka”.
Putujemo lagano, Mario, Anela, Marin i ja, vožnja je ugodna, slušam zanimljive priče o Baginim biciklističkim avanturama u Francuskoj. Opuštena sam kao Francuskinje za vrijeme pauze za ručak. 🙂 Vrijeme je OK, iako po navici stalno provjeravam prognozu zbog najavljene bure.

Već smo doručkovali i popili kavu, a ekipa još ne dolazi. Saznajemo da je na auto-putu, na jednom od kombija pukla prednja guma. Danijela, naš glavni vodič uzbuđeno nam objašnjava što se dogodilo. Srećom, guma je pukla na pravcu, te je vozač Marko uspio ovladati vozilom i zaustaviti ga na vrijeme bez većih neugodnosti.

Danijela telefonski uz pomoć lokalnih prijatelja dogovara servis u Gospiću. Nastavljamo do Lidl-a gdje kupujemo hranu dok se kombi servisira. U rekordnom roku guma je zamijenjena te nastavljamo naše putovanje.

U Baške Oštarije stižemo oko podne i odmah se spremamo za turu. Krećemo entuzijastično dosta strmom stazom i za kratko vrijeme ulazimo u čarolije Velebita. Ruksak je kao i uvijek na početku težak, bole me ramena, veoma je vruće i sparno što otežava uspon, ali magija šume nas uspješno hipnotizira i čini mi se svi smo dobre volje jer neprestano slikamo.

Staza je dosta raznolika. Slijedilo je konstantno gore – dolje, možda više gore, i polagano smo već umorni. Dolazimo do križanja staza gdje jedna staza do Šugarske dulibe vodi kroz šumu s unutarnje strane, a druga vodi primorskom stranom. Odlučili smo krenuti “morskom stranom” jer za sljedeći dan je najavljen vjetar i povratak ovom stazom neće biti moguć. Ovdje ručamo, a komarci ručaju nas. Krpimo Zoranovu gojzericu i krećemo dalje.

Uslijedili su ponovo usponi kroz nekoliko prijevoja da bi naposljetku stigli na morsku stranu. Nagrađeni smo nevjerojatnim pogledom. Kratko odmaramo i krećemo dalje. Staza nas vodi konstantno nizbrdo. Izgleda da je Premužić i ovdje počeo raditi stazu, ali je ovaj dio sada u veoma lošem stanju, staza je zarasla, puna trnja i nezgodnog kamenja i izgleda kao da je nitko ne koristi.

I tako izgrebani dolazimo do posljednjeg uspona sa 760 na 1260 m/nv. Znoj curi, srce lupa, snaga kopni sa svakim korakom. Ekipa pravi kratku pauzu za odmor, no Sanda, Anela i ja nastavljamo dalje za Ticom, Dariom, Sanjom i Lasićem.

Konačno, nakon 45 minuta dolazimo do kraja uspona. Slikamo se pobjedonosno pored table “15 minuta do Šugarske dulibe” kao da je oznaka nekog zahtjevnijeg vrha :). Ovdje nas Velebit nagrađuje još ljepšim pogledom prema otoku Pagu i moru koji nam puni fizičku i mentalnu snagu.

Mirišem livadu. Mirišem divlje bijele karanfile. Volim miris karanfila. Ugledala sam sklonište. Sretna sam!

Ostatak ekipe je došao 20-tak minuta iza nas, osvježavamo se i dečki pripremaju kamp i kobasice dok cure idu u sklonište. Dvije velike staklene stijene posjetiteljima u skloništu pružaju neposredan doživljaj boravka u prirodi i pogled na vrh Stolac. U neposrednoj blizini skloništa, na 3 minute hoda nalazi se cisterna s pitkom vodom. Punimo boce vodom i pripremamo se za počinak.

Vjetar se stalno pojačava i uskoro svi smo u skloništu, razgovaramo i čekamo da se oluja smiri. Ipak, kiša počinje i nevrijeme traje još nekoliko sati. Nekolicina muškaraca odlučuje da spava u šatorima, mi ostali zbijamo se u skloništu i trudimo se malo zaspati.

Naravno nitko tu noć nije dugo spavao, osim naše dvije uspavane princeze 🙂

Budimo se oko 6 i 30, vrijeme obećava, iako je bura još uvijek jaka. Nakon doručka slikamo se, još kratko uživamo u pogledu, spremamo stvari i idemo natrag ka Baškim Oštarijama. Biramo stazu kroz šumu s unutarnje strane Velebita kako bi izbjegli jake udare vjetra. Krećemo se kroz Ramino korito sve do križanja. Zbog svoje nepristupačnosti Ramino korito zaslužuje naziv prašume jer se ovim dijelom Velebita nikada nije gospodarilo, tako da ovdje zaista možete vidjeti i osjetiti iskonsku prirodu. Razvedrava se i sunce otkriva sve nijanse zelene boje. Nakon 6 sati hoda uz jednu pauzu za ručak dolazimo u hostel Baške Oštarije.

Konačno taj gulaš! I bio je to vrlo ukusan gulaš! I još bolja pita od jabuka 🙂

Nakon večere, sa Sandom sam prošetala ka Premužićevoj stazi, tek malo da protegnemo noge. Priroda je ovdje divno umirujuća.

Na povratku u Hostel dočekuje nas miris kobasica, pjesma i gitara. Lasić vrti kobasice za roštiljom, a naše veselo društvo i ekipa iz Zagreba napravili su tu noć pravu zabavu! Zezali smo se i pjevali do kasno u noć. Slike će reći više od riječi 🙂

Trećeg dana naše pustolovine, nakon doručka odlazimo u obilazak područja. Posjetili smo vidikovac Pariževačka glavica gdje se pruža jedan od najatraktivnijih pogleda na kanjon rijeke Zrmanje. Vidikovac je poznat i pod nazivom Pueblo jer je ovdje bila jedna od lokacija za snimanje filma “Winnetou”.

Ekipa na parkingu pleše ispred kombija, mi smo u autu i uživamo u pogledu. Razmišljam kako su ljudi divna bića kada se u prirodi opuste.

Odlazimo na naše drugo planirano odredište, točnije nedaleko od Obrovca gdje rijeka Krupa sa svojih 7 kilometara toka nudi mnoštvo slapova i najljepših kadrova koje sam ikad vidjela. Ovdje se smjestio i poznati Kudin most. Priča kaže da se mladi Kude zaljubio toliko da je sagradio spomenuti most, kako bi u pratnji svatova prešao na drugu stranu i zaprosio svoju dragu Miliju.

Rijeka je prijatno osvježavajuća, s mnogo slapova, čista i bistra. Uživamo u kupanju i sunčanju. Polazimo natrag u 3 sata popodne i nakon pola sata vožnje ručamo u restoranu “Anita”, što drugo nego gulaš :).

Prebiremo utiske i razmjenjujemo emocije i fotografije. Pozdravljamo se i rastajemo od vodiča i ekipe i odlazimo u Mostar. Naša velebitska pustolovina za sada završava, a ja se već radujem sljedećoj u narednoj godini!

~Didi