Tiha ljepota Zelengore

Paklene vrućine puno se lakše podnose u vožnji kroz nevesinjske i gatačke livade nego u mostarskom loncu iz kojega smo izmigoljili oko podneva tog drugog dana mjeseca kolovoza. Svako sa svojim ciljem, u svojim mislima, vozimo se i razgledamo okolinu. Na livadama uz potoke urasle u zukvu, preživaju krave. Rijetko gdje ih se može vidjeti toliko kao na potezu Nevesinje-Gacko. Pravoslavni je Ilindan i uz put pred ulazom u Gacko je mnoštvo ljudi: reže se pečenje, pripremaju se stolovi, pred crkvicom igra kolo, govornik pozdravlja prisutne i govori o lijepoj tradiciji koju treba očuvati. Mi produžujemo i, može se reći već tradicionalno, svraćamo na kratki odmor u lipovom hladu podno lijepe nove crkve u centru gradića. Kamene zidove crkve šara mekani odsjaj sunca s njenih bakrenih kupola.

S magistralnog puta M20, koji od Gacka vodi prema Foči, na prijevoju Čemerno silazimo na regionalni put R434 prema Kalinoviku. Leđa nam čuvaju slojeviti bedemi Lebršnika dok ulazimo u zelenilo prostranih planinskih pašnjaka s kojih pogled prema istoku, preko šuma i kanjona, puca na daleke vrhunce Maglića i Volujaka.

Put nas dalje vodi kroz šumu u kojoj se asfalt pretvara u makadam kojim dolazimo do izvora Neretve. Uz put, u sjeni bukava na visokim stabljikama žuti se oman. Zaustavljamo se i silazimo do jednog od izvora, želimo vidjeti gdje se rađa ta ljepotica koja u nama razbija ogromna brda daleka. Izvor do kojeg smo sišli nije baš neki veličanstveni prizor, običan šumski izvorčić ni po čemu poseban. Drugi put istražit ćemo ostale a sad nastavljamo dalje makadamom prema Orlovačkom jezeru. S naše lijeve strane, od puta naviše, šume se penju po padinama Oborenog točila, s naše desne strane duboki kanjon Jabušnice a preko njega veličanstven pogled na Jabučke stijene, pa Uglješin vrh i konačno, najveći od svih, Bregoč.

Čovjeka obuzme ushit kad mu se takvi prizori ukažu pred očima pa bi od radosti vrisnuo da mu stijene uzvrate jekom. Na jednom dijelu puta, gdje ima vode, kraj makadama raste lepuh s najvećim listovima na svijetu, s druge, manje vlažne strane cvijeće raste visoko i cvjeta jarkim bojama. Kraj je toliko lijep da prisvaja cjelokupnu našu pažnju.

Na zadnjem, najnezgodnijem, dijelu makadama (malim autom bolje ne ići) koji od prijevoja Čemerno dolazi do Orlovačkog jezera izlazimo iz šume, pred očima nam se otvara jedinstven prizor nesputane ljepote: planinski vrhovi svud naokolo a među njima na mekanom popodnevnom suncu rasprostrle se treperave cvjetne poljane i zadrijemali bregovi. Na jednom od njih spokojno pasu krave slobodno šetajući kud im volja. Niti su vezane niti ih tko čuva. Ovdje se slobodno diše. Ima prostora za sve.

Oči idu od jednog vrha na drugi – ne zna se koji je ljepši i atraktivniji – sa stjenovitih grebena Kalelije na drugu stranu, na travnata prostranstva Stoga, s njegovih pašnjaka s vjetrom se skotrljamo dolje na poljane ponad jezera koje zamirišu kunicom i gospinim plaštom, pa sredinom opet gore, preko ruina nekadašnjih sela, na visove Ljeljena i Orlovca.

Ozbiljan stjenoviti reljef sa svojim vrhovima i pitome poljane sa zaljuljanim ocvalim travama govore kako tišina može biti sadržajna. Cijeli kraj je prizor savršenog sklada u kojemu je svako dobio najbolje mjesto. Svaki vrh, svaka litica, svaki izvor, jezero, svaki cvjetni bokor zbog nečega postoji baš tu i baš tu dobiva pravi smisao. I svakog od njih, vjetar koji se spusti s vrhova, dirne, hukne mu kroz stijenje, zaljulja mu trave, zašumori šumom. Vjetar, planina i mi.

Iako smo u kamp (na brežuljku između Orlovačkog jezera s jedne strane i padina Stoga s druge) došli među zadnjima dobili smo izvrsnu poziciju za šator. Srdačan zagrljaj domaćina iz PD Zelengora, par toplih riječi i travarica – dobro smo došli! Milijina jednostavnost pristupa i prijateljska susretljivost čarobna su formula da se osjećamo kao kod kuće. Dok mi postavljamo šatore (domaćin aktivno pomaže) Fočaci kuhaju čorbicu kojom će nas okrijepiti. Prije večere ipak smo se uspjeli okupati u Orlovačkom jezeru na kojemu hvatamo zadnje zrake sunca i nosimo ih u šatore u koje se neprimjetno uvukao mrak.

Vedra noć u planini je istinski radostan događaj. Milijuni zvijezda trepere nad planinom, a od Bregoča prema Kaleliji kao fina koprena prostrla se nad nama svjetlucava Mliječna staza. Legnem, gledam i sretna sam. Mrak, u njemu vatra, oko nje ljudi, nad njima zvijezde. Lagani zvuk Vladikine harmonike … kazuj goro pustaro … Iz bezličnog mnoštva nepoznatih ljudi izdvoji se poneko s konkretnim imenom, s očima i glasom, i utisne se u sjećanje.

Tek što smo sklopili oči već je svanulo. Dok je jezero pod debelim slojem magle spavalo dubokim snom planinski vrhunci na zapadu budili su se pod jutarnjim suncem koje se još nije vidjelo. Blaga svjetlost sa stijena lagano je silazila na livade idući prema nama da bi u jednom trenu sa istoka bljesnulo sunce i prosulo se po cijelom kraju.

Kroz srebrene livade hodali smo prema Juginom jezeru. Usput su nas pozdravljali cvrčci svojim t-t-t-t a svaki naš korak lansirao je u zrak stotine malih skakavaca. Nevjerojatno koliko ih je! Tu i tamo, između trava i cvjetova visio bi leptir zarobljen nevidljivim nitima.

Za nešto manje od pola sata laganog hoda bili smo kod Juginog/Jugovog jezero, koje iako umjetno napravljeno, divno je uklopljeno u krajolik pa se doima prirodnim dijelom tog prostora. Zeleno ogledalo, u njemu kamena brana i ljudi. Pustiti ljude da idu, sjesti na most i dušom uroniti u smaragdno zelenilo vode, biti zukva.

Par minuta za dah i misli i idemo dalje. Penjući se sjeverozapadno uz brdo stazom prema Kotlaničkom jezeru iz pitomog krajolika ulazimo u nešto suroviji svijet stijena i sipara. Ovdje je sunce žešće, prostor otvoreniji, trava dragocjenija, a hladovine nema. Neka drugačija ljepota, jednostavna i moćna. Vjetar koji pirne s vremena na vrijeme uspon čini ugodnijim.

Uživam u hodu i čavrljam s Milijom tako da skoro neprimjetno dolazimo na mjesto odakle ćemo okrenuti prema jugu nizbrdo pa jugozapadno do jezera, sve u svemu oko 2h hoda.

Kotlaničko jezero s okolinom je neopisivo lijepo. Na njemu su se tako divno udružile surova ljepota kamenih vrhova planine s jedne strane i pitoma raskoš njenih procvalih livada s druge. Nije to samo slika, to je doživljaj koji krajolikom, bojama, mirisima, tišinom i vjetrom ostavlja dojam koji se ne može zaboraviti. Potegnite na Zelengoru samo zbog njega, isplati se tu doživjeti sumrak i jutro.




Po kamenu uraslom u travu i po siparu penjemo se sjeverozapadnom, prilično strmom, stranom prema prijevoju podno Zimomora. Sunce je u zenitu. Ptičja perspektiva iz koje gledamo jezero u prvi plan stavlja okolinu u kojoj je ono nastalo. Zašutjeti treba pred ovolikom ljepotom, samo je gledati i osluškivati.


Od prijevoja sjeverno po mekanom sagu od stotinama godina nekošene trave koja nam se ugiba pod nogama dolazimo do Štirinskog jezera. Prilazimo mu padinom obraslom u borovnice koje su ovdje naročito krupne i sočne.


Sunce je nemilosrdno. Vrućina i napor izazivaju žeđ koju gasimo vodom sa izvora na koje nailazimo uz put. Bez obzira na jezera i izvore, vrućinu je nemoguće izbjeći pa ona postaje sve teže podnošljiva. Nakon odmora kod Štirinskog jezera rastajemo se s Marijom koji se ne osjeća dovoljno jakim da bi se penjao na Bregoč nego se s ostalima vraća u kamp. Naša mala grupa nastavlja stazom prema makadamu odakle kreće uspon. Vrućina je i mene smlatila, lubanja kao da mi postaje tijesna. Ostali se odlično drže. Srećom, opet izvor. Dok ostali pune boce vodom, malo sjednem da dođem sebi, no to mi ne pomaže. Mučnina postaje jača i javlja se povraćanje i malaksalost. Razgovaram s vodičem Zoranom Vukadinovićem koji mi predlaže da idem još do makadama pa ako se i dalje budem osjećala loše da odatle idem u kamp. Zoran Oblunski (tako ću ga zvati jer dolazi iz Planinarskog kluba Oblun) mi rashladi i izmasira vratne žile tako da mi se glava razbistrila. Idemo dalje.

Pred izlazak na makadam opet mučnina i povraćanje, opet masiranje vratnih žila i sljepoočnica. Ekipa mi daje vremena. Strpljivi su sa mnom. Vodič Zoran me sokoli, uliva povjerenje, daje mi podršku i oslonac – pa to je samo još 300m visinske razlike i sat i po’ hoda, možeš ti to! – tako da odlučujem nastaviti. Moj tempo je tempo grupe pa pokušavam ne biti prespora. Hvala Zorane.

Zelenim pašnjacima iza Stoga, utabanom stazom koja siječe padinu penjemo se prema cilju. Na jednom dijelu puta u usjeku između brda zaostala velika krpa snijega a preko nje daleko dolje šatori kod Orlovačkog jezera. Dalje, više, bolje i evo nas između Kozjih strana i Bregoča. Konačno hladovina! Stazom koja vodi po kamenu i siparu izlazimo na travnatu zaravan s koje se stazicom uz sam njen rub koji gleda na Kozje strane uspinjemo na Bregoč (2014mnv).


Na najvišem smo vrhu Zelengore. Preko njenih prostranstava i vrhunaca gledamo bliske i daleke planine Crne Gore, Hercegovine i Bosne. Maglić, Volujak, Bioč, Prenj, Lelija, Kalelija, Treskavica, … ko će ih sve prepoznati. U planini smo, dio smo nje a istodobno, daleki od planine, promatramo planinu i divimo se njenoj ljepoti. Nezamislivi oblici, grdosije, rascjepi i grebeni, koji traju kroz vrijeme i žive svoje ravnodušje, primaju i ispraćaju uvijek nove ljude. Možda je baš vrijeme koje je ostarilo u tim prostorima ono što ljudi traže i nalaze u planini, tko će znati, ali svaki izlazak na njene osamljene vrhove jest neko traženje. Tražili smo je i našli – vremenitu i krasnu – Zelengoru!

Dok ovo pišem kao da čujem zov njene tišine i sve jača je želja otići ponovo tamo.

Dragica Lupić