Tamo gdje vječno sunce sja…
Zaljubila sam se u Makedoniji prilikom posjeta Ohridu početkom ove godine i kad sam čula da naše društvo organizira uspon na Šar-planinu, odmah sam se prijavila, prvo provjerivši zahtjevnost uspona. Dva dana predviđena su za posjet Ohridu i Skoplju, a treći za osvajanje Titovog vrha.
Krenuli smo u četvrtak popodne, u grupi nas je 26 planinara i 2 gospođe koje nam se neće pridružiti u planinarenju, već će dan provesti u odmaranju i laganoj šetnji po obroncima Šare.
Autobus je manji, kapaciteta 30-ak mjesta, koljena se stisnula uz naslone ali je atmosfera kao na učeničkoj ekskurziji, žamor i smijeh ne prestaju. Za početak slušamo dvostruki platinasti album kolege planinara Ćipe, koji izvodi najpoznatije ljubavne hitove s naših prostora. Prednji dio autobusa je raspoloženiji za pjesmu, sećiji čini se treba malo više zagrijavanja.
U Crnu Goru ulazimo preko graničnog prijelaza Deleuša i nastavljamo prema Nikšiću. Put odmah iza granice je loš, vozač kaže da je asfalt uklonjen još prije godinu dana, a novi još nije stavljen. Krajolik je prekrasan, sočno proljetno zelenilo povremeno se rastvori da otkrije kuću ili kameni zid. Truckanje po makadamu me uspavljuje i kad se probudim, potpuni je mrak, već su i natpisi dvojezični, na crnogorskom i albanskom jeziku, bliži se sljedeća granica. Veći dio Albanije smo prespavali, no od 5 ujutro sam budna i kroz prozor upijam kraj oko sebe. Albanski narod čini se voli grandioznost, jer su veći ugostiteljski objekti imitacije srednjovjekovnih utvrda ili antičkih hramova, a pročelja kuća često krase barem dva stupa, albanski grb ili orlovi. Putokazi su rijetki. Područje između grada Elbasana i granice s Makedonijom je brdsko-planinsko, povećana je koncentracija čuvenih albanskih bunkera, no cesta je široka i solidna i bez problema nas dovodi do graničnog prijelaza Ćafasan. Ni tu se nismo zadržali dulje od dvadesetak minuta, kao i dosad, zahvaljujući posebnom „Memorandumu o razumijevanju“ koji naši iskusni vozači imaju s graničnim službama.
- dio: ŽIVOT JE LIJEP
U Ohrid smo stigli rano ujutro, ništa još nije otvoreno. Mijenjamo plan i umjesto da sjednemo negdje na kavu, produžujemo u razgledanje znamenitosti koje se nalaze izvan Ohrida, Muzej na vodi i manastir svetog Nauma. Muzej na vodi je mjesto gdje je otkriveno pretpovijesno naselje, pa muzej čini rekonstruirano naselje sojenica s izloženim pronađenim predmetima, kao i rekonstrukcija rimske utvrde za koju se pretpostavlja da se tu nalazila.
Nastavljamo prema svetom Naumu, 29 km od Ohrida, gotovo na albanskoj granici. Manastirski kompleks je prostran, uređen, prilagođen posjetiteljima, te obuhvaća i vrlo atraktivne izvore Crnog Drima, po čijoj smo se bistroj vodi provozali u turističkim čamcima. Crkva sv. Nauma izgrađena je od kamena, iznutra tamna, u potpunosti oslikana freskama i opet me ostavlja bez daha. Pojanje kaluđera koje se čuje u pozadini hipnotizira i vraća stoljećima unatrag. U prostoriji desno nalazi se grob svetog Nauma. Kažu, ako prislonite uho na grob, možda ćete čuti otkucaje njegovog srca…
Ohrid je divan mali grad i ako vam se ukaže prilika, posjetite ga, s razlogom se našao na UNESCO-vu popisu svjetske baštine. Ugođaj je gotovo mediteranski, atmosfera posebno opuštena. Znamenitosti je izobilje, od Samuilove tvrđave do brojnih crkava, antičkog teatra, tradicionalne ohridske arhitekture koja se još može sresti na lokacijama u Albaniji i Bugarskoj… Dan smo proveli u razgledanju, kupnji, opuštenom sjedenju na obali jezera, a najhrabriji su se bućnuli i pokazali da su sazdani od čvrstog materijala. Makedonci su ljubazni domaćini, a i dobri trgovci, ozbiljnim mušterijama daju popuste, pa zadovoljno spremate otančali novčanik pri izlasku iz trgovine. Na zajedničkoj večeri uz glazbu uživo u jednom od popularnih restorana, za predjelo nam, među ostalim, poslužuju bijeli umak s češnjakom, koji mi je poznat odranije. Kako nabaviti pravi recept? Društvo ostaje na zabavi koja se zahuktava, dok nas nekoliko odlučuje otići na spavanje ranije, sutra nas čeka obilazak Skoplja, a prethodnu noć smo proveli zgužvani u autobusu.
Sljedećeg dana nenaspavani ali dobro raspoloženi polazimo put Skoplja. Oko nas obla, šumovita brda. Prolijeću sela s dvojezičnim i trojezičnim natpisima. Prema makedonskom zakonu, ako je neka etnička zajednica u općini zastupljena s 20 i više posto, javni natpisi moraju biti na jeziku te zajednice. Ispred nekih kuća izvješena albanska zastava, ispred nekih makedonska, američka i albanska, grade ih Albanci koji su iz Makedonije otišli u SAD. Gledam jednu novu vilu usput, u nju je očigledno utučeno puno novca ali u najdaljem kutku moderne ograde stoji sačuvana kućica od čerpića, očit podsjetnik na skromne korijene sadašnjih imućnih vlasnika.
Oko 60 km prije Skoplja ukazuju se i obronci Šar-planine… Izvorni plan puta bio je da posjetimo Tetovo, no planinarka Danijela ima kolegu povjesničara koji živi u Skoplju i koji se ponudio biti naš vodič po gradu. Gospodin Mire nam se pridružuje u autobusu na periferiji Skoplja, odmah nas šarmira poznavanjem BiH i počinje upoznavati s poviješću i sadašnjošću grada. Ulicom prolazi čuveni crveni londonski autobus na kat. Doubledecker u Skoplju? Pomislila sam da je neka turistička atrakcija, no Mire mi kasnije objašnjava da je, nakon velikog potresa koji je uništio Skoplje 1963. godine, Velika Britanija gradu donirala te autobuse. Kada su završili u starom željezu, zbog njihove popularnosti, Makedonija ih je nastavila nabavljati za potrebe gradskog prijevoza u Skoplju.
Obilazak nastavljamo pješke, s utvrde Skopsko Kale spuštamo se u stari dio grada, Bit Pazar, Mire nam priča o povijesti grada, pokazuje grob Goce Delčeva, a potom preko Kamenog mosta prelazimo u dio grada kojim dominiraju veliki, novoizgrađeni spomenici Filipu II. Makedonskom, njegovoj supruzi Olimpiji i sinu Aleksandru III. Makedonskom. Mobiteli i fotoaparati rade punom parom, kao i ulični prodavači. Otpor je zbilja uzaludan i neke kolege kupuju „originalne rejbanke“.
Nakon ručka, snabdijevamo se hranom za sutra. U supermarketu praznimo policu s teglicama Ohridskog makala, „onog“ umaka s češnjakom. Vrijeme nam ići dalje. Veliko hvala i naklon Miretu, ljubaznoj, šarmantnoj i galantnoj hodajućoj enciklopediji i najboljem ambasadoru Makedonije.
- dio: …. ČAŠA ŽUČI IŠTE ČAŠU MEDA, SMIJEŠANE NAJLAKŠE SE PIJU…
Kasno popodne stižemo na Popovu Šapku, skijaški centar na 1700 metara nadmorske visine. Smještaj je skroman, no imamo čistu posteljinu i toplu vodu – što nam više treba? Domaćin, planinarsko društvo Ljuboten iz Tetova, navečer organizirana ceremoniju otvaranja 37. tradicionalnog uspona na Titov vrh. Nakon kraćeg druženja, zaobilazim zabavu u restoranu hotela, moram biti odmorna za sutrašnjih 28 kilometara.
U 6:30 sljedećeg jutra spremni smo za polazak, padaju šale, uspostavlja se kontakt s drugim društvima…
Prvi uspon nas vodi uz skijašku stazu, a potom se staza sužava preko blagih, travnatih padina. Povremeno se osvrnem, impresionirana dužinom i raznolikošću kolone u kojoj je, prema procjenama, oko 900 planinara iz svih dobnih skupina. Vijugaju poput indijanske povorke, a ja sam ponosna što sam pripadnica tog plemena. Znam da nisam u tako dobroj formi kao ostatak naše grupe i da se pojedini brinu hoću li izdržati ali ako sam se prije godinu dana popela na onaj vražji Botin, vrh Veleža, popet ću se i na Titov vrh.
Tlo je ugodno za hodanje, utabana zemlja, mjestimice nešto krupnijeg sipara i kamena, ni slično krševitim hercegovačkim i dalmatinskih stazama, ubitačnim za zglobove. Rijetko drveće s početka staze uskoro nestaje ali to ne čini predio manje zanimljivim. Proljetnice cvjetaju, izmiješane s grmovima borovnice i četinara. Na nekoliko mjesta gazimo zaostali snijeg koji se poput ledenjaka vijugavo spušta između padina. Usput nas prestižu trkači po planinama, pa se prisjetimo trail sekcije našeg društva, ovo bi im bio dobar trening.
Ozbiljnije strmine usput sve mi teže padaju ali konačno ugledamo vrh na kojem se vidi mala kula izgrađena 1947. godine. Sad razumijem raniji komentar Miroslava, predsjednika društva, da ćemo iskihati većinom blag dotadašnji uspon. Strmo je i prestrmo tih zadnjih dvjestotinjak metara…
U podnožju vrha organizirana je radna akcija, pošto se kula na vrhu urušava, do nje je potrebno iznijeti građevinski materijal za popravak, a uspon je prestrm za tovarne životinje. Pijesak se iz velikih vreća prebacuje u manje, koje teže 3-4 kg. Uzeti ili ne uzeti? Uzimam pijesak u ruksak. Na ovoj strmini taj dodatni teret teži triput više. Neko vrijeme još vidim dio svoje grupe iznad sebe, a onda zaostajem jer ostajem bez daha svakih 10-15 metara. Pluća hoće eksplodirati. No vrh na 2747 metara konačno je ispred mene. Vidim svoju grupu nalijevo ali moram se prvo riješiti pijeska. Za par minuta mi prilazi naš vodič Mirela, upozorava me na nakupljanje prijetećih oblaka, moramo požuriti natrag. Pridružujem se grupi, nemam vremena za ručak ni uživanje u fenomenalnom pogledu na nazubljene litice i travnate padine. Brzo fotografiranje, gotovo zaboravim ponuditi društvo domaćim kolačima koje uvijek nosim na vrhove, zar sam ih ovoliko nosila da ih vratim nedirnute?
Brzo se spuštamo, srećom, loše vrijeme nas zaobilazi. Usput doznajem da su fizički najspremniji članovi naše grupe svladali uspon više od sat vremena prije mene. Kapa do poda i mladim lavovima i onima u najboljim godinama.
Dvojica mlađih kolega slikaju se na jednoj usputnoj nakupini snijega, po zabodenom štapu vidi se da je snijeg dubok barem 70 cm. Odlučuju se sankati na jaknama i komadu najlona, sve dalje i dalje odmiču niz „ledenjak“. Kolege ih zovu natrag ali uzalud, na kraju ih gubimo iz vida iza zavoja i dvojica planinara moraju ponijeti njihove ruksake. Susreli smo ih ponovno podosta niže niz stazu, slijedi im jezikova juha od Mirele ali sigurna sam da je zabava na snijegu bila vrijedna toga.
Po povratku na Popovu Šapku imamo oko 2 sata za spremanje i odmah krećemo na put kući. Kod Kičeva stajemo na večeru u popularni restoran Merak, gdje punjena pljeskavica impresionira pojedince dovoljno da je spomenu svakih 15 minuta svog budnog stanja ostatak puta.
„Memorandum o razumijevanju“ vrijedi i u povratku i spašava nas zadržavanja na graničnim prijelazima. U ponedjeljak oko 8 ujutro stižemo u Mostar, hvala društvu na druženju, novim poznanstvima i ohrabrenju, do sljedećeg puta.
Mene zanimalo, pa ću podijeliti s vama, prije Tita, vrh Šar-planine zvao se Aleksandrov vrh, a prije kralja Aleksandra, Golem Turčin, hvala Mire. Može zatrebati u nekom kvizu…
Katarina
