Svi vrhovi Prenja preko 2000 metara povodon 85. godišnjice HPD Prenj 1933

Dočekali smo napokon i taj dan, nedelja 08.07. koji je za obične smrtnike bio sasvim normalan dan ali ne i za nas planinare. Povodom 85. godišnjice od osnutka “HPD Prenj 1933 Mostar“, organizirani su izleti na sve vrhove Prenja iznad 2000 m.n.v. iz različitih polaznih točaka. Tu ideju je osmislio predsjednik stanice planinarskih vodiča Darko Glibić (još jednom svaka mu čast na ideji J). Nakon što je događaj javno objavljen, na nama je bilo da odaberemo koji vrh ćemo penjati. Nisam puno razmišljao i oklijevao, moj izbor ni više ni manje je bio Lupoglav, vrh o kojem ne treba puno riječi trošiti. Najviše je poznat po tragičnoj nesreći mladih ali iskusnih alpinista koji su uspjeh prvog zimskog uspona na taj vrh platili životima.

Polazna točka našeg izleta je iz mostarske Bijele (120 m.n.v.) i može se slobodno reći da je ta dionica prema Lupoglavu (2102 m.n.v.) jedna od kondicijski najtežih zbog ukupne visinke elevacije, otprilike 2000 m uspona. Na kraju nas se prijavilo ukupno petero s Gocom kao vodičem ovog izleta.
Dogovor je bio da krenemo iz Mostara u 5 h. Pošto je večer prije igrala Hrvatska, spremio sam stvari prije utakmice jer sam znao da ću zaglaviti u gradu do kasno. Hrvatska je na svu sreću opet pobjedila i prošla u polufinale a ja sam naravno proslavljao pobjedu po gradu. Nisam se dugo zadržao i pobjegao sam „na vrijeme“ kući. Liježem u krevet, sat pokazuje 1 iza ponoći a ja nariktavam alarm u 4 h jer ipak se mora dobro doručkovati. Tri sata sna, đavlu malo i kontam u sebi  popet ću se na Lupoglav makar išao puzajući. Ujutro na kavi se ispostavilo da su svi imali manjak sna (a gdje neće) jer su slavili pobjedu Hrvatske. Gledam prema Prenju i ne sviđa mi se ono što vidim. Svi vrhovi su pod oblacima a još i bura pušika, valjda nas neće uhvatit kijamet do vrha. Iz Bijele do Grabovčića pičimo laganini, taman onaj tempo da se malo još razbudimo i zagrijemo. Ugledašmo nakon nekog vremena džip od istoimene„Džip sekcije“  koja je na čelu s Darkom prije nas krenula istom rutom, ali su oni išli na greben Galića. Stižemo do donjeg Barnog dola i pravimo kratku pauzu. Konzultiramo se kuda bi se mogli probiti do gornjeg Barnog dola. Ova staza je u tom dijelu slabije markirana i sve je zaraslo pa nam je to stvaralo poteškoće pri daljem napredovanju. Pratimo track na GPS-u, malo skrećemo sa staze pa se opet vraćamo i tako u krug. Nakon nekog vremena stižemo do gornjeg Barnog dola gdje su grobovi poginulih alpinista. Odatle imamo fin pogled na Lupoglav kao i ostale vrhove u blizini. Nastavljamo dalje gaziti prema Lupoglavu, s desne strane nam se nalazi Ovča i u jednom trenutku čujemo dozivanje s vrha. To je bio Bojan koji se već bio na vrhu s Nerom, a za neko vrijeme na drugoj strani na grebenu ugledašmo Glibića i njegovu ekipu. Nakon nekih 7 h hodanja i mi se napokon popešmo na Lupoglav. Na vrhu fenomenalan pogled na ostatak Prenja i dozivamo se ostalom ekipom na drugim vrhovima. Pravimo malo dužu pauzu, obavljamo formalnosti (slikanje, potpisivanje u teku iz sandučića). Goca i ja smo ponjeli i dresove Hrvatske pa smo se i u njima morali uslikati par puta. Spuštamo se lagano, bura je već pomalo popustila a sunce upačilo i pomislih ‘ko će još trandat 6 h do auta, al hajde izdržao sam i gore stvari. Kod donjeg Barnog dola se susrećemo s Glibićem i „džip sekcijom“. Putem prepričavamo doživljaje i vodimo malu raspravu čija je tura bila teža. Stigošmo i mi napokon do auta, pogledah na sat, 20 h. Na kraju sveukupno  oko 13 h hodanja u planini, definitivno jedna od najtežih tura koje sam išao. Ostala ekipa koja je išla na druge vrhove već su davno sišli s planine tako da dolazimo zadnji u kafanu„Đir“. Tu smo se malo okrijepili pivom i podjelili utiske o uspješno završenim izletima.  I tako sam i ja napokon popeo Lupoglav koji sam već jednom prije planirao i nisam otišao pa me je selektor stalno zezao (sad više neće xD). Moram još za kraj navesti ekipu koja je bila samnom na turi, red bi bio: Ana Perić, Goca Soldo (vodič), Zoka Tipurić, Teo Klepo i moja malenkost. Eto dosta, toliko od mene. Dužan sam još par fotografija koje se nalaze iza teksta.

Mario Stojčić – Čedo