Starine iz Planine

Stočarska kretanja1. 
Zajednička osobina stočarskih kretanja je sezonsko napuštanje matičnih seoskih gazdinstava i odlazak stoke na određene sezonske pašnjake u smjeru planina, tj. na više. To su pokreti stoke na relaciji između matičnih gospodarstava i sezonskih pašnjaka. Ona nisu običaj ili tradicija sredine, već odraz nužde i najpovoljniji način privređivanja u određenoj prirodnoj i društvenoj sredini.
Sredozemna klima primorskog pojasa ne pogoduje rastu pašnjačke vegetacije jer  kiše padaju uglavnom u hladno doba godine, dok su ljeta vruća i sušna. Krševito tlo povećava i onako siromaštvo na vlazi i travi. Međutim, klimatske i fenološke osobine primorja brzo se mijenjaju sa kretanjem prema planinskoj unutrašnjosti. Već na visini od oko 1000 m dinarski pejzaži nemaju izgled i osobine primorskog pojasa. Tu pretežu šume, koje istina nisu kontinuirane, ali se na mnogim planinama protežu zonalno sve do prirodne gornje granice šume. Ova se granica kreće na aps. visinama između 1600 i 1800 m. Iznad gornje granice šume otvara se zona planinskih pašnjaka. Vegetacijska sezona ovih pašnjaka pokazuje svoj maksimum u mjesecima srpnju i kolovozu, dakle u vremenu, kada u primorju vlada najveća suša. Ovakav vremenski i prostorni raspored fenoloških prilika između primorja i planinskog zaleđa bitan je za razumijevanje zašto primorski stočari izdižu ljeti svoja stada na visoke planinske pašnjake. To je u stvari kretanje za travom.
Kretanja stoke odvijaju se iz godine u godinu po izvjesnom redu. Dinarski stočari nikada ne pokreću svoja stada tko kada ili kuda želi, već svako selo unaprijed zajednički odluči, kada će se stoka pokrenuti na određene sezonske pašnjake.
Gotovo u svim dinarskim područjima u vrijeme priprema za pokret, stočari koji organiziraju izdig (pojavci, kolibari ili katunari), brinu se za inventar koji će im trebati za život i rad na planini. Taj inventar se sastoji od raznih alatljika, posuda za zahvaćanje i preradu mlijeka, hrane, posuda za jelo, odjeće, pribora za prenos tereta i sl. Sav spomenuti inventar slaže se u sepete ili sanduke, zavije u gunjeve i tako tovari na konje ili magarce.
U isto vrijeme vrše se i ugovaranja između vlasnika planinskih stanova i stočara koji nemaju pravo na korištenje planinske paše. Stočari bez prava na planinsku pašu pomažu se na taj način, da svoju stoku daju u podnajam vlasnicima planinskih koliba tj. kolibarima. Prilikom stupanja u podnajam ima različitih pogodbi. Pogodbe iza II. sv. rata obično se kreću tako, da stočar koji daje stoku u podnajam daje kolibaru po ovci jedan kilogram soli, a dobiva od kolibara na sedam do osam mliječnih ovaca po jedan kilogram sira i jedan kilogram masla.
Polazak stoke iz sela odvija se sa unaprijed utvrđenog mjesta, obično rano izjutra. Kao polazišta biraju se od starine poznata mjesta. Tu se stoka prikuplja, prebrojava, grupira u stada i označuje red kojim će se kretati na planinu. U nekim područjima se redu kretanja pridaje naročita važnost. Obično se na put prvo pokreću ovce praćene čobanicama, zatim slijede goveda sa mladim čobanima, a posljednji polaze glavari katuna u pratnji starijih čobana. U posljednjoj grupi idu konji ili magarci sa tovarima, te žene i djeca. Ovakav raspored izdiga prakticira se u slučajevima, kada se relacija između sela i planine prelazi bez predanaka. Ako se, međutim, izdig obavlja u etapama tj. sa predancima, onda se stoka izdiže postepeno od “najdonjih” do “najviših” trava. Trajanje direktnih izdiga stoke najduže je kod južno- hercegovačkih stočara, koji polaze na visoke hercegovačke planine. Ima primjera da takvi izdizi traju i po sedam dana.
Stočari se koriste od davnine poznatim stazama i van cesta izbjegavajući polja, šume i naselja, a drže se blizine slobodnih pašnjačkih površina, izvora i potoka. I dolazak na planinu teče po izvjesnom redu. Kod izdiga iz podplaninskih sela stoka pristiže istovremeno.
Boravak stoke na planinskoj paši vremenski je dosta raznolik. Ima planina na kojima stoka pase kontinuirano i preko stotinu dana, a ima i takvih na kojima paša traje manje od trideset dana. To zavisi od lokalnih, klimatskih i fenoloških prilika. Ako je pojava suše na ponekim planinama češća pojava, onda stočari prakticiraju dvostruki izdig, jedan u rano ljeto, a drugi u ranu jesen. Sušni period provode na nižim “ljetištima”, gdje u to vrijeme nalaze dovoljno trave. Drugi izdig na planinu zovu onda povratcima.
Zdig ili spuštanje stoke sa planina odvija se analogno izdigu samo nešto kraće i često u etapama. Tom prilikom nosi se sa planine, uz ostalo, i zaliha prikupljenih mliječnih proizvoda. Taj teret iznosi često i po više stotina kilograma. Transport vrše konji, mazge ili magarci. Mliječni se proizvodi direktno snašaju sa planine u matična domaćinstva, dok se stoka ponekad zadržava iznad sela na tzv. jeseništima. Na jeseništima boravi stoka do prve jače studeni ili snijega, a zatim silazi na zimovnik u sela. Većina dinarske stoke provodi zimske mjesece u stajama, a samo manji dio boravi van staja u torovima, naslonima ili otvorenim košarama. Najveće ishodišno područje u Primorskoj zoni po svom opsegu i privrednom značenju je huminsko područje.
Huminsko područje pruža se od Imotskog polja na jugoistok do Stolca i Ljubinja u južnoj Hercegovini. To je blago brdovit, izrazito kraški kraj u kojem stočarstvo ima bogatu tradiciju. Humnjačka stočarska kretanja odlikuju se velikom pokretljivošću sa izdizima, koji traju i do pet dana hoda. Pokretljivost humnjačkog stočarstva očituje se zapravo kroz čitavu godinu. Zimske mjesece provode humnjačka stada (hajvani) na niskim pašnjacima uz Trebižat i Bregavu na tzv. najdonjim travama. Zbog neznatne aps. visine zime su tu redovito bez snježnog pokrivača. Trajanje paše na najdonjim travama zavisi o vremenu. Ako je godina toplija, već krajem siječnja počinje postepeno izdizanje stoke prema višim zaravnima istočno i zapadno od Neretve. Ovu etapu ispaše zovu Humnjaci “donje trave”. Zovu ih tako zbog njezinog relativno nižeg položaja u odnosu na njihova stalna naselja. Na donjim travama pase stoka do Blagovijesti tj. 25. ožujka, kada se pripušta na “srednje trave”. Pojas srednjih trava odgovara visini stalnih humnjačkih naselja. Tu se stoka zadržava do Đurđeva (23. travnja), kada započinje pokret na “gornje trave”. Ova etapa odgovara humnjačkim zaravnima ispod donje granice šume. Tu stoka pase prave proljetne trave. Zato Humnjaci ovu etapu nazivaju proljetištem. U pojasu proljetišta ponekad nema stočarskih nastamba, već se stoka svako jutro izgoni, a pod večer vraća u matična gazdinstva. Ljetni izdig na visoke hercegovačke planine započinje obično trideseti dan po Đurđevu. Prilikom izdiga stoke, ne odlaze svi članovi domaćinstva na planinu, već samo jedan dio. Na planinu idu uglavnom mlađe čobanice i   čobani u pratnji starijeg glavara. Ostali ostaju u kući i obrađuju zemlju. Ne izdižu ni sva domaćinstva, već samo ona koja posjeduju pravo na planinsku pašu. Porodice bez toga prava daju stoku u podnajam kolibarima.
Humnjačke planine dijele se u dvije prostrane planinske oblasti, koje dijeli kanjon Neretve. Zapadni dio Humine, tzv. Bekija, orjentirana je na planinske masive zapadno od Neretve. To su Čabulja, Čvrsnica, Vran i Ljubuša planina. Istočni dio Humine izdiže stoku na Bjelašnicu, Visočicu, Treskavicu, Leliju, Zelengoru, Prenj i Velež.
Na planine Čabulju, Čvrsnicu i Vran izlaze stočari iz okolice Mostara, napose iz Bogodola i Goranaca, zatim iz okolice Čapljine i Ljubuškog. Ponešto stoke pristiže i iz sela istočnog dijela Imotskog polja. Prilikom izdiga, svi kreću u smjeru Klanca na zapadnoj strani Čabulje. Odavde se putovi razilaze, već prema tome tko kuda kreće. Na stanove na Čabulji stiže se za jedan dan, a do Ljubuše i Vrana za tri dana. Na Čabulji ima masivno zidanih pojata, pa poneki Humnjaci provode ovdje zimovnik. Stoku hrane sijenom i napajaju vodom iz cisterne. Zimovnik napuštaju rano u proljeće, da se ovce u Humini ojagnje. Na Dugom polju, između Čvrsnice i Vrana ima također  nekoliko masivno zidanih pojata za zimovnike. Ova zavala leži na aps. visinu na kojoj još uspijevaju otpornije poljoprivredne kulture, pa se tu u vremenu između dva rata počelo razvijati stalno naselje.
Na Ljubušu izdižu Humnjaci iz Dobrog Sela, Međugorja i Gradnića južnije od Mostara. Prilikom izdiga kreću istim putom kao i stanari Čabulje. Od Klanca skreću za Bare, Omrčenicu i Podić, te odavle počinju uspon na Ljubušu. Putuju tri dana. Na ovoj planini Humnjaci imaju ograničena prava na pašu, jer sjeverniji dijelovi Ljubuše su vlasništvo stočara iz susjedne Bosne.
Na Bjelašnicu izdižu stoku privrednici iz Podveležja. Prilikom izdiga stoka se kreće zapadnim podnožjem Veleža, zatim kroz Donje i Gornje Zijemlje na klanac Lipetu. Stočari, koji posjeduju stanove na zapadnoj strani Bjelašnice, idu dalje za Borke i Konjic, dok ostali polaze za Glavatičevo i odavde izlaze na planinu. Trajanje izdiga iznosi ovdje tri do četiri dana. Bjelašnica je također granična planina između humnjačkih i bosanskih stočara. Obje strane se pridržavaju od davnine utvrđenih pašnjačkih granica.
Na Visočicu izdižu stoku privrednici iz Kružnja i Kokorine. Prilikom izdiga obilaze Velež sa istočne strane, te kreću preko Nevesinjskog polja za Glavatičevo. Put do Visočice traje tri do pet dana.
Na Prenj izlaze stočari iz okolice Mostara i Nevesinja. Za izdig koriste stočarski put, koji izlazi na Porim, ili od Zijemlja na Lipetu. Manji dio humnjačkih stočara izlazi na Prenj iz doline Neretve preko Glogova. Izdig traje svima dva dana. Većina ranijih nastambi danas se u terenu jedva raspoznaje. Maksimalno iskorišćavanje pašnjaka od strane sezonskih stočara bilo je u periodu od 1930 do 1940 godine. Na ovoj planini, po svoj prilici zbog pretjerano intenzivne paše, došlo je do teških degradacija pašnjačkih površina, što je pospješilo karstifikaciju tla i bezvodnost.
Slična je situacija i na Veležu. Na njemu ima malo vrijednih pašnjaka i malo stoke. Posjećuju ga neredovito privrednici iz Bačevića, Hodbine, Malog Polja i Rotimlja svi iz okolica Stôca. Privrednici iz podveleških sela zaziru Velež kao stočarsku planinu. Svi oni posjeduju svoja prava na udaljenoj, ali travom daleko bogatijoj Bjelašnici.
 
Katovi planinskih naselja i kulturne vegetacije2
Stanovništvo podplaninskih oblasti Prenja i Čvrsnice pretežno je doseljeno iz niske Hercegovine (Ljubuškog, Širokog Brijega, Brotnja, Rodoča, Raške Gore, Trebinja, Popovog polja, Gabele, Bileće, i dr.). Ovim doseljavanjem uvećena su neznatna postojeća sela, krčenjem šuma i dobivanjem prostora za zemljoradnju i stočarstvo. U niskom katu su submediteranske kulture: kesten, smokva, šipak, dud, loza, breskva i kajsija, a u submontanskom katu: žito, duhan, kruške i jabuke. Kuće sjeveroistočne strane Prenja su usred imanja pa su sela razbijenog tipa dok su na sjeverozapadu kuće grupirane sa zidovima od kamena i krova pokrivenog crijepom ili daskom.

  1. Najniži je kat stalnih naselja i zemljoradnje od kojih su najvažniji: Čelebići, Idbar, Humi, Lišani, Prigrađani, Podgorani, Podporim, Glogošnica, Grabovica, Donja i Gornja Jablanica, Drežnica, Raška Gora, Cim, Goranci i dr.
  2. Srednji kat je kat privremenih proljetnih i jesenjih naselja (koliba)- stočarstva i zemljoradnje. Iz stalnih naselja i zemljoradnje, u proljeće se stoka izgoni na površi visoke 900‑1200m/nm, U ovom visinskom katu stoka u proljeće pase dok se livade ne zabrane i kulture s planinskim žitima i krumpirom ne počnu jače razvijati. Tad se stoka izgoni u viši kat ‑goline i u njemu ostaje u junu i julu. Krajem jula stoka se vraća u srednji kat, u kom ostaje do početka jeseni, sve dok snijeg ne padne. U ovom visinskom katu su kolibe u kojima ljudi stanuju u jesen i proljeće, obrađuju zemlju i napasaju stoku i torovi u kojima noćiva stoka. Jedne godine siju žito, a druge godine odmore i zaledine istu površinu. U ovom katu mogući su zemljoradnja i stočarstvo pa su se pojedinci iz sela tu stalno naselili preobraćajući kolibu u kuće i privremena naselja u stalna (npr. Javorak, Grabovčići, sela u Dugom polju na Blidinju…). Ova naselja čine prijelaz od planinskih koliba prema selima. Najznačajnija su naselja: Ljubina, Razvršje, Breza, Kiser, Petralj, Muharnica, i dr. Na nekim mjestima nisu postojale nastambe i štale ovog planinskog kata već se stoka iz stalnih naselja izjutra izgonila na ove površi i uvečer vraćala.
  3. Najviši je kat privremenih ljetnih naselja (koliba, katuna stanova) – stočarstva. Iznad dolina, kraške uvale i podine krečnjačkih grebena pokrivene rijetkom travom iskorištavaju se za pašu stada u toku ljeta. Iz Čelebića preko Bunara i Razvršja izlaze na Tisovicu. Iz Konjičke Bijele i Boraka preko doline Kisera stoka izlazi u Dolove i Crno Polje. Iz Prigrađana preko Jasenjana na Glogovo, iz Ravni preko Mostarske Bijele stoka izlazi u Lučine te preko Grabovčića u Barni Do. Iz Podgorana u Lazine, Lugove i Pištala, iz Huma u Zastoje, iz Željuše u Bijele Vode, iz Grabovice preko Vidova na Nugline Gvozd ili putem: Sjenica-Kremenita-Vukov Greb, iz Bačevića kroz Mostar, Željušu, Pogorane i Bijeli Klanac stoka izlazi na Bijele Vode, iz Goranaca preko Dive Grabovice na Plasu, iz Raške Gore desnom obalom Neretve do Jablanice pa dolinom Doljanke preko Šipčića vale do Vale iznad Muharnice, iz Goranaca preko Bogodola, Pavlove Jele, Rosne poljane, Klanca, Gornjih Bara i Borićevca izlaze na Veliku Čvrsnicu kao i iz Širokog Brijega  na stan u Barama u Dugom polju.

Ono što je osnovno za naselja stočara trebalo da bude zastupljeno su: živa voda, šuma i paša. Dnevni izgon na pašu priplodne i muzne stoke od strane jednog ili više čobana, koji prikupe stoku od nekoliko vlasnika u jednom selu i izgone je na pašu preko dana. Tad se iskorištava paša na padinama planine i malim travnim zaravnjacima predgorja. Čobani izjutra izgone stoku na najudaljenije položaje paše i kako odmiče dan, oni se sa stokom primiču, dok pod noć ne siđu u selo.
U drugom načinu iskorištavanja planinske paše vlasnici stočari izgone na planinu svoje volove, krave ili konje. To se čini poslije svršenih poljoprivrednih radova na obradivoj zemlji. Preko cijelog ljeta stoka ostaje na planini i to bez čobana. Konji se združe u alaše po 10 i više i pasu po planinskim stranama i visokim grebenima, gdje ima kakva lokva s vodom i gdje se nalazi kakva vrtača sa snijegom. Goveda se obično drže društva, na koje su naučili kod kuće u selu. Manje lutaju po planini nego konji i obično se poslije dnevne paše vraćaju na zajedničko prenoćište, oko kakve lokve ili žive vode, ako je ima. S vremena na vrijeme izlaze vlasnici stoke na planinu da vide gdje im se stoka nalazi i da goveda osole. Stoka ostane na planini dokle ima paše i dok je snijeg ne prisili da se javi u selo. Kad gledamo gole i krševite pašnjake po planinama, mislimo da stoka na planini gladuje. Međutim nije tako. Nakon boravka na pašnjaku od nekoliko mjeseci konji i goveda dobro se oporave i utove. Konji postaju čiliji, življi i kao da se trkom nadmeću ko ce pobijediti, a volovi se prosto osile. Od njihove rike odjekuje planina, naročito pred noć kada se približavaju konaku, željni da ogledaju svoju snagu traže megdandžiju. Mnogi stočari, osim svoje stoke, izgone na planinu i tuđu koja im je povjerena na čuvanje i zovu se pobravičari ili sumjesničari. Život između sumjesnika i vlasnika kolibe je u neku ruku zadružni. Oni zajedno ubiru mlijeko od ovaca i prave mrs od mlijeka, ali onda dijele međusobno prema broju stoke. Isto tako dijele i troškove prema broju čeljadi koja je izašla na planinu. Pored toga plaćalo se pravo paše-pašarina, kolibarina- pravo gradnje kolibe kao porez državnim vlastima, te meremat -pravo sječe šume u državnoj šumi za potrebe ogrijeva i građe. Prije nego što dotjeraju ovce, seljaci izlaze u planinsko selo početkom maja radi obrade zemlje. Ječam poženju, vrhu i slamu ostave za krupnu stoku (goveda i konje), koja tu zimuje. Ovce se sjavljuju u sela u oktobru. Zimi se stoka poji sočnicom koja se dobiva od otopljenog snijega. Preko zime ostane po jedan član porodice da hrani stoku stočnom hranom sakupljenom u toku ljeta.

Kolibe 2
Kolibe stočara pravljene su na istaknutijim mjestima u planini. U kolibi ljudi stanuju preko ljeta, dok čuvaju stoku na planini. Njeno mjesto je na izabranom položaju, gdje ima vode, šume i paše. U gradnji među kolibama nema nikakvih razlika. Ozidane su suhozidinom ili su zidovi izrađeni od debala, a krov od dasaka. Čeone strane koliba često su zatvorene daskama. Sastoje se od stana gdje se loži vatra, spava i spravlja bijeli mrs (kuća)  te mlječara gdje se bijeli mrs samo čuva. Pored stanova su klanice čiji su zidovi od kamena, a krov od slame. Na tavanu se drži  slama, a u samoj klanici zimi su goveda i konji. U jednom dijelu klanice je “vatrenica” To je najmanji prostor ograđen daskom gdje čobani zimi spravljaju hranu i spavaju. Zidovi kolibe (bedrenice i lastavice) visoki su od 1 – 1,3 m. Kolibe su građene na lastavicu (tj. poprečni zidovi su u cijeloj visini bez ikakve strehe) ili na somić. Dužine iznose do 6 m, a širine do 4 m. Na kolibi nema prozora, vrata su široka 60-70 cm, a visoka 1-1,3 m. Na suhozidinu polažu drvene grede, koje se zovu atule (vjenčanice). Na atule stavljaju rožnike povezane sa pantama (horizontalna razupora) i žiokama (horizontalnim letvicama) za koje je prikovan krov od daske ili šimle (drvene šindre). Zbog vjetra na Prenju na kolibama je krov položeniji nego na drugdje i mjestimično pritisnut kamenim pločama. Patos kolibe je popločan kamenim pločama ili je nabijen zemljom. Ognjište je od ravne ploče. S obje strane ognjišta napravljeni su kreveti od kamena ili daske i odignuti do 30 cm od patosa kolibe. Kreveti zauzimaju skoro pola prostora u kolibi. Unutrašnjost kolibe sastoji se iz jednog prostora, koji je pregrađen daskom (perdun) na dva dijela. Kroz otvore na pokrovu kolibe izlazi dim koji se stvara na ognjištu. Na zidu iznad vatre je drvena trklja, gdje se suši odjeća. Na ognjištu se nalazi sadžak, sač, maša, mašice, džezva i ibrik. Iznad ognjišta vise komoštre ili verige na verignjači-kotlanici. Tu je i kotao, tepsija, sahan i sirišnjak. Uz ognjište su maše i sadžak te sač.  Tu su naćve za kuhanje hljeba, lopar sa ukvašenim hljebom kog domaćica stavi u vatru, sinija na koju se stavlja jelo pri objedu. Od suđa za vodu imaju drveno burilo, u koje stane od 40-50 litara vode. Žene u tome na leđima nose vodu. Bucat je manja drvena posuda za vodu sa drškom. lz bukare se pije voda. Na zidu se nalaze police na kojima je smješteno ostalo drveno posuđe: sahani, čanci, zdile (zdjele) i kašike. Drugi dio kolibe, koji je odvojen niskom drvenom pregradom-perdom, nazivaju mlikar. Tu se nalaze police za drvene škipove i ostalo mljekarsko posuđe- kace za sir, kajmak i maslo te mjehovi napunjeni sirom, kajmakom ili maslom. Tu je i kabo, kablić, stap, cjedilo, itd. Pred odlazak sa planine stočari rasklope drvene kolibe koje bi, zbog svoje slabe građe, od snijegova zimi propale.
Kod kolibe se nalazi tor (obor) za ovce ili kačaci za janjce. To je prostor za noćivanje stoke. Ozidan je nabacanim kamenjem, suhozidinom u krug. Visina zida iznosi do 60 cm. Na zid su nabacane tanje grane sa kratko odsječenim zaoštrenim ograncima koji strše. Tim zagradom stoka se štiti od zvijeri da ne upadnu u tor. Torovi za ovce su svuda jednako građeni. Podignuti su uz kolibu na zaklonjenom mjestu. Do tora je pokriven naslon za čobana i istaknuto mjesto za psa. Janjeći kačaci građeni su od suhozidine. Dužina kačaka iznosi 5 – 6 m, a širina 1‑1,5 m. Na te zidove stavljen je skoro položen krov od dasaka. Sljeme je otvoreno. Ovim se janjci zaštićuju od nevremena i zvijeri. Tamo gdje nema izvora žive vode pored kolibe, izgrađena je čatrnja u kojoj se nalazi voda. Osim čatrnje nalaze se i bunari. Tamo gdje nema živih izvora ni čatrnja, pored koliba su velika korita napravljena od drveta. Iznad velikog drvenog korita nalazi se drugo manje. U to manje korito stavljaju snijeg koji vade iz jame. Snijeg se postepeno otapa i teče voda sočnica u veće korito na kom napajaju stoku. Za svoju potrebu stočari hvataju vodu ispod manjeg korita u drveno posuđe i upotrebljavaju je za piće. Čobanice ljeti vade snijeg iz jame ledenice. U jamu koja ima snijega, ubace drvenu trklju dugu oko 8 m, niz koju silaze do dna. Snijeg iznose uz trklju u odvaljenim snježnim blokovima koji stavljaju u korito da se topi na suncu. Tu sočnicu piju ljudi i stoka. U snijegu iz jame nema crva. kao u onom u snježaniku. Oko svake kolibe na planini rastu bujne koprive i štir (Chenopodium bonus henricus). Ove biljke rastu oko torova gdje leži stoka. Stanovnici ih upotrebljavaju za hranu.
Tamo gdje nema izvora grade se, pored koliba, čatrnje i bunari uz koja se nalaze i velika korita. Čatrnje su iskopane u zemlji, ozidane vododrživim materijalom i pokrivene ćemerom na kome se nalaze vrata za zatvaranje vode. U ovakvu čatrnju može da stane i do 200m3 vode. Bunarine iskopaju u zemlji do 2 m dubine i iznad zemlje u visinu od po 1 m. Tu se skuplja voda.
Postoje još i kotari u koje se sprema sijeno što ga ukose na kosanicama na planini. Sijeno stoji u kotaru do upotrebe.
Kolibe na Čvrsnici 1935 god.3
U mjestu Gornje polje u jugozapadnom dijelu Plasa gvozda blizu izvora Javorak je koliba obitelji Križana iz Goranaca koja je poslije II. sv, rata napuštena. Tu su bile i 3 kolibe obitelji Zadro. Na Drijenču su imali svoje kolibe obitelji: Alihodžića, Vučića i Tufeka iz jablanice. Na Muharnici u Vali je koliba Janjića iz Raške Gore. Na Koritima je bilo nekoliko koliba obitelji Aničića i Merdža iz Raške Gore. U predjelu Jagodnika je koliba Škobića iz Raške Gore, a pod Dvostrukim Kukom obitelji Kandže. U kolibe poviše Jezerina u Muharnici izlaze Pekušići i Maksumići iz Pologa kod Mostara. Na Zaglavlju je koliba Aničića i  dvije Pekušića na Stropu. Na Velikoj Čvrsnici ispod Malog Tumbeta su ostaci Peharove kolibe, a južnije je koliba Janjića iz Raške Gore u kojoj je kasnije boravio Kulidžan iz Vihovića kod Mostara. U kolibi Kršića stanovao je Čvoro iz Vihovića kod Mostara. U Gornjim Barama u Dugom polju na Blidinju imali su svoje stanove obitelji: Šaravanja, Čavar, Lončar, Kopilaš i Ljibić iz sela Crnča u općini Široki Brijeg te Čorići iz Goranaca kod Mostara. U Donjim Barama na Blidinju stanuju obitelji Karačić iz Crnča, Gugić iz Uzarića te Vidović i Markota iz Goranaca kod Mostara. U selu Barzonja ispod Blidinjskog jezera su kolibe obitelji Karačić, Naletinić iz Crnča i Ljubić iz Goranaca. Na Ivan Docu su pojate bez koliba gdje izgone stoku obitelji: Zlomislić, Dumačić, Brekalo, Rizo, Barešić, Pavković, Topić i Petrović iz Rakitna kod Posušja. U naselju Varićak svoje kolibe imaju Rezo iz Rakitna i Penjavić iz Mokrog.  Na Borićevcu iznad Blidinjskog jezera svoje pojate i zirate (plodne zemlje) imaju obitelji Prekala, Jurilja i Kraljevića iz Mokrog. U Masnoj Luci su kolibe obitelji Bubala iz Mokrog. U mjestu Badnji su stanovi Pavkovića i Crnjca iz Izbična, Topići iz Oklaja, a Petković, Križan, Jelić, Kraljević, Mandić, Crnjak i Čerkez iz Mokrog. U Gornjim Badnjima su ljetni stanovi Mandić, Lise, Soldo, Dobrković, Željko i Rezo iz sela Crnča. U Rudom polju su stanovi Vrljića iz Bogodola, Sućaca iz Blatnice, Zadre iz Mamića, Čuljka, Čavara i Ratina iz Grabove Drage. Na Risovcu su stanovi obitelji Ćuše, Ćubela, Ratin, Čuljak, Zelenika i Čavar iz Grabove Drage te Gagro iz Velikog Ograđenika. Na Lokvama su ljetne kolibe Knezovića i Marića iz Goranaca, Zovko i Ramljak iz Pologa, Marojević iz Cima i Bošnjak iz Grabove Drage. Na Brčnju su stanovi obitelji Marić iz Goranaca te Bošnjak, Kopilaš, Križan iz Grabove Drage. Na Strmom polju ili Sovićkom su ljetni stanovi obitelji Bošnjak iz Grabove Drage, Ramljak iz Pologa, Vrljić iz Bogodola, Bošnjak iz Crnča, Budimir iz Zavelima i Tomići iz Grabove Drage.
 Kolibe na Prenju 1935 god.4
 Na Prenjskom Gvozdu su imali stanove-kolibe Ahmed, Salko, Mujo i Meho Mucić, svi iz Prigradjana i Šćepo Krzman iz Raštana. Na Stajskom Gvozdu imao je stan‑kolibu Huso Lipovac iz Jasenjana. Na Vidovskom Gvozdu imali su stanove-kolibe Ilija Miletić, Ivko i Pero Mandić, svi iz sela Gornje Grabovice. Na Nuglinama, na ivici Gvozda, nalazi se stan Joze Miletića i Cvitana Pranića iz Gornje Grabovice, a na Vukovom Grebu, ispod visa Glogova, imali su kolibe Vide, Vidak i Anđa Ravlić i Ivan Rajič iz Donje Grabovice. Na Jasenjskom Gvozdu imali su stanove-kolibe Nikola i Mijo Ravlić, Jure i Križan Pranić, Franjo Perić, Andre Azinović, Vlado, Nikola, Risto, Šćepan, Miloš, Mišo, Panto, Jovo, Savo, Ilija, Jefto i Danilo Rajković, Lazo Semiz, Marijan Sokić, Salko, Selim, Meho, Mumin, Omer i Ibro Macić, Lazo i Stojan Perić. Svi iz sela Jasenjana kod Mostara. Na Galiću su imali stanove-kolibe Lojpuri i Nazdrajići iz Ravni i Grabovčića. U Barnom Dolu su imali kolibe-stanove Omer Nazdrajić, Mitar, Rado, Janjuš, Vaso, Lazo i Milan Lojpur iz sela Ravni kod Mostara koji su zimovali u Grabovčićima. U Poljicama su ljeti stanovali Ivan Krezo (Drinić), Tadija, Pero i Nikola Krezo, Marko Mandić, Miško Kandiš, svi iz Prigrađana, Bijelo Polje. Na Tisovici su imali kolibe Radan, Ivić i Ilija Pavlović, Ilija Rajič, Sava Vujčić sa sumjesnikom Mitrom Arnautovićem iz Čelebića, Ilija Matić sa sumjesnikom Ružom Matić, Pavao i Pero Martinović sa sumjesnikom Matićem i Ivan Matić. Svi iz sela Idbar, Konjic. U Gručima imali su stanove-kolibe Milan Zurovac, Milan, Danilo, Miho i Luka Mitrić, Đorđo i Šćepo Golubović, Jovo Borčanin i Simo Simić. Svi su iz sela Ravni, Bijelo Polje. Na Rošcima su bili stanovi Škora, Domazeta, Mujana, Čolakovica iz Podgorana i  Bojanića iz Željuše. Na Bijelim Vodama su imali kolibe Milan Pištalo iz Željuše, Trifko Sudar i Risto i Nikola Gašić iz sela Bačevića kod Mostara. Na Lučinama su imali stanove-kolibe Boško Orlović sa sumjesnikom Andrijom Krezom, Blaško Krezo sa sumjesnikom Boškom Božićem, Ivko Krezo, Jovan Kandić sa sumjesnikom Simatom Kandićem i Spasojem Kandićem, Šćepan Zubac sa sumjesnikom Ćetkom Zurovcem, Stevan Telebak, odnosno Lazo Telebak, Jefto Kandić sa sumjesnikom Lazom Zurovcem svi iz sela Ravni i Vaso Kandić iz sela Prigrađana. Na stanu Plužna Njiva su imali stan Telebaci i Ivaniševići iz Podgorana. Na Vardi su imali stan-kolibu Ekmečići i Medani iz Pribilovaca kod Čapljine. U Hanskom polju su imali stanove Pantići i Ćorići iz Prigrađana. Jerkić i Dabić su imali ovdje stalno boravište. Na Bahtijevici su imali stanove‑kolibe Merdžani iz Bivolja Brda i Medani iz Ortiješa. U Crnom polju su boravili Ivan Blažević, Nikola i Ilkin Arapović sa sumjesnikom Vidakom Arapovićem, Stoja Đogić, Marko Margeta sa sumjesnikom Martinom Arapovićem i Ilijom Bevandom. Svi iz sela Slipčića kod Mostara. U Vlasnom Dolu su bile obitelji Bujasa i Dragičevića iz sela oko Čapljine. Na Jezercu su imali stanove Pajići, Janjići i Vulići iz Konjičke Bijele. U Pasjim Dolinama su imali stanove-kolibe Janko Marković, Pero Marković i Luka Tuljak iz sela Zabrđa. Na Konjičkoj Bjelašnici su imali stanove-kolibe Ilija Šimunović, Mijo Žilić, Marko Šimunović sa sumjesnikom Pavlom Mandarićem, Jozo Mandarić (Šimunović), Ilija Žilić sa sumjesnikom Markom Mošićem (Blaževićem). Svi iz sela Turije kod Konjica osim Blaževića koji je iz sela Jošanice kod Konjica. Na Raptima su imali stanove-kolibe Marko Petrović sa sumjesnikom Jurom Petrovićem, Pero Petrović, Ivan Ganjto i Jakov Bebek, svi iz sela Orahovice; Pero, Jozo, Mato i Andro Kolar, Ivan Azinović i Šćepan Andjelić, svi iz sela Zasljivlje. Petar Karlović, Iveško Kozarić i Pero Jozić, svi iz sela Zabrđa. Sva tri sela nalaze su u okolici Konjica.
Narodni običaji2
Skoro svi planištari uzimaju tuđu stoku sa svojom od drugih ljudi‑pobravičara sa sela, koji nemaju svoje ljetne ispaše na planini. Stoka se uzima na čuvanje od druge polovine maja do druge polovine septembra. Pobravičar planištaru u proljeće po grlu stoke plaća po 1000 dinara i po 1 kg soli. Uz to da čobanici opanke, kalup sapuna i maramu za glavu (jašmak). Planištar pobravičaru ujesen predaje od muznice, kako se pogode u proljeće, od 1-2 oke sira i od 0,5-l kg masla. Ako brav ugine za vrijeme čuvanja, planištar sačuva kožu da mu pobravičar prizna štetu. Planištar goni u planinu od 600-1000 ovaca i od 500-800 janjaca. U nedostatku svojih čobana planištar prima čobane od drugih komšija iz seta, dok dužnost planinke obavlja član planištareve porodice. To primanje čobana od drugih naziva se sumjesnicima. U proljeće, pri prijemu stoke, usmeno se dogovore o uslovima planištar i pobravičar (vlasnik kolibe i vlasnik ovaca) i planištara i sumjesničara (vlasnika kolibe i čobana). O tome postoji narodna izreka: “sa pobravičarom i sumjesnikom nije se sramota svaditi u proljeće, ali jeste u jesen“. To znači, kad se u proljeće pogađa sa pobravičarom i sumjesničarom, onda mu postavljaj uslove pod kojim će goniti u planinu njegovu stoku ili primati njegova čobana u sumjehu, u tom se može svaditi i razići nesvršena posla. To oni ne smatraju sramotnim. Ali, ako je pogodba utvrđena mora se ispuniti. Sramota je u jesen pri svršetku računa svađati se sa pobravičarom i sumjesničarom. Takvu svađu smatraju nepoštenom. Ovi gorštaci, ponosni planinci, međusobne pogodbe obavljaju na miran i tih način, bez nečijeg posredstva i pismenih ugovora. Oni to rade u četiri oka, vežući sebe za riječ. Narodna izreka kaže: “Čovjek se veže za riječ, a stoka za rogove“.  Zato se oni strogo pridržavaju svoje riječi. Taj tko se riječi ne pridržava, u selu je strogo označen kao nepošten čovjek, i svi izbjegavaju da obave ma kakav posao sa njime. Teško onom u koga je uprt seoski prst zbog nepridržavanja svoje riječi. On je u selu izolovan čovjek, u koga niko nema povjerenja. Oni idu dotle daleko da ni svojoj djeci ne daju da se druže s njegovom. Tu neispunjenu riječ nije lako povratiti na selu. Ona se godinama pamti i prepričava. Život između vlasnika kolibe i sumjesnika je u neku ruku zadružni. Zajedno ubiraju mrs i dijele po članovima radne snage, koja je izašla na planinu i broju stoke.
Na planini boravi ženska radna snaga i po koji stari muškarac (planištar), da ženskinje i nejaka djeca nisu sami, dok odrasli muškarci u selu obrađuju zemlju. Stariji muškarac, planištar, je glava zajednice u kolibi. Njegova riječ se mora poštovati i na nju nema pogovora. Planištar se brine o potrebama čeljadi. Kad nije u kolibi, njega zamjenjuje planinka‑stopanica. To je obično starija i iskusnija žena, koja po cijeli dan boravi u kolibi, sprema hranu i prerađuje mlijeko. U odsustvu planištara njena se zapovijed izvršava. Ali ako je tu planištar, planinka ništa neće učiniti bez njegova odobrenja. Ona je potčinjena njegovim naređenjima. Tu su poslovi strogo raspoređeni Zna se kome kakav posao pripada. Planinka sprema hranu i prerađuje mlijeko od koga dobiva bijeli mrs. Drveni sud u koji se mlijeko muze nazivaju kabo. Mlijeko  procijeđeno kroz tanke krpe sipaju u kotao, vare na vatri i razlijevaju u drvene škipe, na kojim ostaje 24 sata da se uhvati kajmak. Nakon toga skidaju kajmak sa škipova i stavljaju ga u kacu. Ako hoće da imaju kajmak, onda ga stavljaju u mijeh od kozje kože ili kajmačnu kacu-čabar, a ako hoće maslo od kajmaka, onda ga stavljaju u stap i metu. Stap je drveni sud visok oko 80 cm sa širim dnom i užim gornjim dijelom. U stapu je mećaja s kolutom. Ako je kajmak vruć rashlade ga u snijegu i onda metu. Od 50 kg kajmaka može se dobiti 15-20 kg masla. Izmeten kajmak iz stapa saspu skupa s mlaćanicom u jedan kotao, iz koga pokupe maslo koje pliva po površini mlijeka. Tu mlaćanicu ugriju na vatri i provare i od nje dobiju jednu vrstu slabijeg sira, koji se zove bilava-hurda kojeg pomiješaju sa masnijim sirom i daju čobanima. Imaju tri vrste sira. Masni sir je najbolji. On se dobije kad se usiri mlijeko s koga nije skinut kajmak. Vareniku sa škipa, gdje je kajmak skinut, saspu u kotao i pomiješaju sirište, umlače i usire. Za sirište upotrebljavaju životinjsko sirište od debelog brava-pelicu. Drveni sud u kom drže sirište od stoke zove se sirišnjak. Tako se dobije kvalitetan sir, koji stavljaju u kacu ili mijeh, a surutku prospu ili provare sa kukuruznim brašnom i daju psima. Od 60 litara mlijeka sa škipa se može dobiti oko 12 kg sira, to jest na svakih 5 litara mlijeka 1 kg sira. Od 500 ovaca muznica, za vrijeme boravka na planini, dobiju oko 10.000 litara mlijeka ili oko 2000 kg sira. Sve to treba preraditi i spremiti. Tome još treba dodati kajmak i maslo. Kad sve to bude spremljeno, i drugi kućni poslovi i spremanje hrane, planinka je svoj posao obavila. Ovce strigu u proljeće. U rasporedu poslova, čobanici pripada da muze ovce i čuva ih. Rase ovaca su slabe, primitivne i zakržljale. To je pramenka, koja daje godišnje od 25-30 litara mlijeka, osim onog što posisa jagnje. Od tog mlijeka se dobije 5-6 kg sira i do 2 kg masla. Težina ovce iznosi od 25-30 kg. Kad tome dodamo još  1 do 2 kg vune, vidimo kvalitetu rase. Ovce se muzu dva puta dnevno, izjutra i uveče. Čim se ujutropomuzu ovce, čobani ih, kad se digne rosa,  gone na pašu vazdanak na udaljene pašnjake. Sa sobom nose hljeb i sir za ručak. Čobanica nosi preslicu sa vunom i po cijeli dan idući za ovcama neprestano je okreće i ispreda iz vune bijelu nit. Ako se slučajno stado ovaca pomiješa sa drugim na paši, čobani ovce raspoznaju po biljegu koji se nalazi na uhu. Svako domaćinstvo ima svoj biljeg. Čobani to znaju. Ponekad među ovcama razlikuju jagnje, dvisku, muznicu i jalovicu. Janjce odvoje od ovaca čuvaju ih posebni čobani, a samo ih izjutra i uvečer, poslije mužnje, puštaju ovcama da ih podoje. Po toj podjeli odmah znaju išta je iz stada izgubljeno. Kako se dan primiče kraju, pastiri se sa stadima primiču kolibi. U sumrak su u toru da se vidi pomusti ovce. Dakle, čobani su po cijeli dan sa ovcama na paši i to bez obzira na vrijeme. U kolibi čobani provode samo noć.
Iz života čobana na planini2
Život stočara na planini nije nimalo lak ni udoban. Koliba im pruža primitivan zaklon od nevremena i studeni. Naviknuti na teškoće, oni svoj posao obavljaju s ponosom  i na vrijeme. U obavljanju svog posla nalaze svoje zadovoljstvo. Na njihovu licu nikad se ne primjećuje umor. Ovim gorštacima, ponosnim planincima, sramota je reći da su umorni od obavljanja svojih redovnih poslova. Kod njih riječ umor ne postoji. Obavljanje poslova od zore do mraka smatraju svojom obavezom. U tom se ogleda njihova vrednoća i izdržljivost, s kojom se razlikuju od drugih. Visoki, vitki, čeličnih mišića, preplanula lica od planinskog vazduha, puni su zdravlja i vitalnosti. I povrh teških uslova života zdravlje im poklanja priroda planinske klime, šuma i izvorska voda.
Stoku čuvaju ženske čobanice,  a goveda i konje stariji i mlađi muškarci. Čobani se hrane mlijekom, hljebom. kačamakom itd. Hranjivost obroka prelazi 4200 kalorija. Njihova hrana je kalorična. Cijela 3 mjeseca oni žive od suva ječmenog kruha, sira i mlijeka. Kajmak i maslo štede i rijetko se njime počaste. Ipak, oni to sve smatraju normalnim životom. Čoban svoj dnevni obrok hljeba nosi u torbi otkanoj od vune, a sir u branzaru napravljenom od ovčije kože. Priroda posla zahtijeva da svaki čoban ostane na paši od kako svane pa dok se umrači. Čobanski život nije lak. Oni na paši ne znaju za san.
Za brojanje ovaca služi im Raboš. To je štap nazubljen sa 20 duboko zasječenih podioka. Svaki  zasječeni podiok je jedna ovca. Ovu primitivnu spravu za brojenje ovaca upotrebljavaju čobanice kuje su nepismene i ne znaju brojiti prilikom ulaska stoke u tor. Čobanica je znala da treba toliko pula izmijeniti brojanje na rabošu koliko je zubaca sa strane Ako ne bi bilo toliko ovaca, čobani bi tražili pogubljene. Ovdje postoji dvije vrste raboša: rascijepljena palica sa drškom ili štap raznih dužina zatesan na sve četiri strane. Gorštaci su u kolibama imali i kalendar u obliku raboša.
Čobani su i pored napornog posla izdržljivi ljudi opaljenog lica iz kojeg sija zdravlje očeličeno planinskom klimom. Kod novajlija koji nisu navikli na planinsku klimu, nastaju vazdušne opekotine, često i planinska groznica, dršću od jeze s povišenom fizičkom temperaturom cak i do 30° C. Kao svirački instrument čoban ima drvenu dvogrlu frulu od 50 cm dužine. Kad vas ugleda, zasvira na dvogrlu da namjerniku pokaže svoju vještinu. Pušačima čakmak, kremen i bukov trud, pribor za kresanje-kresivo. Kresanjem čakmakom o kremen pojave se varnice i zapali trud i tim se pripali duhan. Ponekad se u taj trud stavi i šušanj i duvanjem izazove plamen vatre. Tako lože vatru na planini. U časovima dok ovce planduju. čobani se zabavljaju raznim igrama, u kojim upotrebljavaju kamenje koje bacaju s ramena, štapiće za skakanje u dužinu, kape i pojaseve itd. Ko će prvo zaigrati igru odlučuje se uvis bacanjem opljunutog kamena s jedne strane: “suvo” ili “mokro”! Igra gradova je obaranje kamenicama ćuraka od kamena. Pobjednička strana „grada“ uzjaše onu pobijeđenu. Danas čobani pjevaju pjesme iz svoga kraja, koje su novije, ali u skladu s narodnom poezijom. Ovim pjesmama čobani jedno drugom izražavaju svoje želje i osjećanja. Postoji razlika između starijih i novijih pjesama, a to se vidi iz izliva njihovih želja i osjećanja. Na sve to uticao je razvoj civilizacije pa se u tom duhu mijenja i život na planini. lpak, gorštački moral je visok i ne dopušta laž i nepoštenje. Sveti zakon planine hercegovačkih gorštaka je poštenje i ne smije se osramotiti. Čobani se upravljaju po suncu. Vrijeme računaju pomoću svoje sjenke odmjerene štapom. Planinka u kolibi se upravlja po sjeni obližnjeg planinskog vrha, karpe ili drveta i tako bez sata zna koja su doba dana. Kad je oblačno, svi se upravljaju prema ovcama koje se na vrijeme vraćaju s paše kolibama. Posle večere posjednu oko vatre na ognjištu i pričaju o događajima na pašnjaku. Kad se desi nevrijeme, uveče se suši obuća i odjeća uz vatru, pa se radni dan produžuje, uz to i posebnim bdijenjem nad stokom. Čoban spava uz tor u torarici i noću mora biti budan da ne bi planinske zvijeri uništile stada u toru. Čoban sa sobom nosi štap-drvenu toljagu. koja mu, po potrebi, služi za odbranu od zvijeri. Pored čobana uza stado se uvijek nalazi čobanski pas koji ga čuva od zvijeri često opremljen ogrlicom sa bodljama za odbranu od vukova. Ovi psi se slabo hrane. Kod čobana postoji vjerovanje da ta slaba hrana čini stočarskog psa onako ljutim. Možda su čobani u pravu. Ako se pas izgubi od stada, kažu čobani, ugine od gladi, jer hranu iz nepoznate ruke neće da primi, a sam do nje ne može doći. Kad lutaju po planini turisti treba da se pripaze ovih ovčarskih pasa. Krupna stoka pušta se na pašnjak, te noćiva ondje gdje je mrak uhvati. Konji se prije puštanja na pašnjak rasamare i otkuju. Njih čuvaju pastusi koji u svoju ergelu ne puštaju strana grla, a svojim grlima sprečavaju da se iz ergele udalje. Čim pastuh opazi da mu se neko grlo udaljuje, hitro pojuri za njim, stižući ušima i saginjući glavu gotovo do zemlje, a kad ga stigne, bijesno ga ujeda za bok i vraća u ergelu vrišteći kao pomaman. Kad nastupi kakva opasnost, pojava medvjeda ili vuka, pastusi opkole svoju ergelu, pa se brane ujedanjem i bacaju ćifte stražnjim nogama. Prinovljeno grlo je u ergeli izloženo nekoliko dana bijesu pastuha dok se oni na tog novajliju ne priviknu. Zanimljiv je prizor kad se, uz vrištanje pastuha, razdražena i razjarena ergela punom snagom razigra po pašnjaku izazivajući strahoviti vrisak i topot kao da se planina trese. Za tren oka sjure se oni s planinskog pašnjaka do šumskog pojasa, da se opet punim trkom vrate naviše. Prethodno grlo stoke nosi zvono. Ovce, naviknute na stado, uvijek nagrnu kud jedna krene, bilo da je pred njima ravan ili provalija.
Gostoprimstvo hercegovačkih gorštaka2
U nižem i srednjem katu naših planina, nalazi se više stalnih naselja. U visokom i srednjem katu na planini nalaze se povremeno naseljene kolibe (ljetni stanovi), koji služe ljudima kada se izgoni stoka na ljetnu ispašu. U kolibama su žene oko stoke tihe i stidljive. Ove dobrodušne Hercegovke (planinke) vas usrdno dočekuju i ponude mlijekom, samo im je nelagodno da vas zadrže na konaku, ako u kolibi nema muškaraca. Tu rijetko borave odrasli muškarci sposobni za rad. Po običaju čuvanje stoke i rad oko stoke je ženski posao. Tako se žene nalaze u kolibama na planini i rade oko stoke, a muškarci u selima obrađuju zemlju. Tu se izuzetno zadrži po koji stariji i mlađi muškarac da ženskinje nije samo. A ako ga prime na konak, zanoćeni putnik smatra se gostom i zato se od njega ne zahtijeva nikakva naknada. Ponuđenu novčanu nagradu za prenoćište Hercegovac odbija i neće primiti. Ovi Hercegovci će vam uslužno pokazati put ili pretjerati stvari na konju na određenu daljinu i to bez naknade. Ako mu ponudite da platite uslugu, mnogi će se uvrijediti. On vam je to učinio za prijateljstvo, što u planini smatra svojom obavezom prema ljudima i putnicima. Mladi ljudi primit će naknadu, što starijim Hercegovcima nelagodno pada. lnače, teško je naći pratioca za nošenje prtljage. Nije im stalo da zarade na takav način. A ako pođu s vama, nisu skloni ucjenjivanju. Oni su pošteni. Putnika neće ni za živu glavu ostaviti u nevolji. U putu su ozbiljni i ne zamaraju vas suvišnim pričanjem. Kad s vama putuju dan‑dva po planini, brašanica im je veoma oskudna: za hranu obično ponesu hljeb u torbi, sir u branzaru, crni luk i sol. Nisu zavidni na vaše namirnice. Radije će podnositi glad i bezduhanicu, ali neće dirati vašu torbu, ako ih ne ponudite. Najveća im je slabost u tome što su za duža i teška putovanja po planini slabo opremljeni odjećom i obućom. Slaba obuća ih izda, a na tovarnom grlu razglavi se samar ili ono obosi. Ovi hercegovački gorštaci (planinci) ostavljaju utisak otresitih ljudi. Ozbiljnog su držanja i odmjerene riječi i imaju svoje mjerilo o društvenom ponašanju. Naviknuti na uljudnost naslijeđenu od svojih predaka, oni zaziru od slobodnog ponašanja turista, razgolićenosti, dobacivanja i pjevanja kroz sela i pored koliba. Stranci uživaju ugled i prema njima Hercegovac ima puno obzira. Ženski obraz je predmet osobitog poštovanja. A kad dođete u stalna naselja razmještena u niskom i srednjem katu naših planina, što se gostoprimstva tiče, Hercegovci (planinci) su zaista gostoprimljivi. Hercegovac, vjeran svojim tradicijama je gostoljubiv. Možda je to posljedica viševjekovnog ropstva pod tuđinom, kad je hercegovački živalj rado primao sve one, koji su se odmetali u planine i borili za slobodu svoga naroda. Narod im je pružao svoje gostoprimstvo. Naviknut na to, zadržao ga je i do dan danas. Ako nema gostinske sobe, gost se dočekuje u kuhinji gdje ga okružuje domaćinova porodica. Za sofrom uz gosta sjedi domaćin. Piće i hrana za jelo iznosi se obilato. Gost se časti rakijom, kafom i ponudi duhanom. Piće služi lično domaćin koji sebe prvo počasti i nazdravi pa onda daje gostu. Ovaj običaj potiče iz prošlih stoljeća, kad su hajduci bili u odmetništvu po planinama. Od mnogih prijatelja koji su ih pomagali, bilo je i onih koji su im stavljali otrov u hranu. Zato su hajduci, prilikom dolaska kod prijatelja i neprijatelja, nagonili domaćina da on prvi proba ponuđenu čast: rakiju, kafu ili hranu. Kad to učini domaćin, bili su sigurni da nije otrovano. Taj običaj, prešao je u naviku i zadržao se do danas. I danas se prvo domaćinu daje kafa, rakija, a on prvi proba i hranu i ponudi gosta da uzme. Oko spremanja kafe brine domaćica ili mlada snaha. Ako imate pratioca sa sobom, i njega domaćin smatra gostom i ničim ga ne izdvaja od vas. Ako imate tovarno grlo, i ono će bi ti namireno. Tako je kod Hercegovaca, gostoprimstvo reklo bi se, naslijeđena dužnost ili neka vrsta društvene obaveze, koja se obavlja po ustaljenoj navici. Sve se to čini hladnokrvno i pribrano, bez osjetnije duhovne zagrijanosti. Kod imućnijih domaćina postoje uz kuhinju i gostinske sobe, primjerno uređene. Ona se zagrijava furunicom. Gosta domaćin dočekuje na avliji, s njime se pita, uzimajući mu torbu, odvodi ga u sobu, gdje čeka domaćica. Sjedi se na stolicama ili tronogim stočićima. Domaćin vam, kao prvu čast, pruži kutiju s duhanom da zavijete cigaru ili popijete rakiju, dok domaćica ne ispeče kafu. Kafu peče bez šećera. Šećer se stavlja u šoljicu ili fildžan, po želji gosta. S gostom sjedi domaćin, a domaćica donosi i poslužuje. Kad domaćica poslužuje gosta da pripali cigaru, po starom običaju kog se neke i danas pridržavaju, malo preklonjena u desnoj ruci drži vatru, a lijevu stavi na grudi u znak poštovanja. Čim se postavi sofra, u nekim kućama prinosi se peškir, bokal i lavor, te se polijeva gostu da opere ruke. Svi se poslužuju hranom koja je u zajedničkom sudu. Za vrijeme obroka neko od mlađih goste služi vodom. Poslije obroka se pranje ruka ponavlja. Iz osobite pažnje prema gostu domaćin uveče pozove na sijelo svoje susjede. Domaćin se ne udaljuje od kuće dokle god ne isprati gosta. Rijetko je ko prema gostu tako pažljiv kao ovi hercegovački gorštaci. Voli Hercegovac da se sa te strane osjeti njegov obraz, stalo mu je da ostavi prijatan utisak, ne toliko svojom sofrom koliko onim toplim, neusiljenim ophođenjem prema gostu. Ima u tome neke gorštačke vrline, svakako simpatične, što čini da i u najsiromašnijem domu namjernik zaista osjeti onu rijetku ljudsku prisnost koja gostoprimstvu daje karakter svečanog čina.
Literatura:

– Borivoj Z. Milojević (“Prenj – prilog geografiji jedne viskoke dinarske planine”, Srpska akademija nauka i umjetnosti u Beogradu 1961. godine)
– Zone 2000. „O kolibama i drugim zgradama na Prenju“– Z. Tomić, maj 2011.
http://zone-2000.net/arhiv/10/023kolibe/doc01.htm
 Priredio: Zoran Bošnjak