Škraping s Darkom

Darko i Miro su se spremali za Mont Blanc pa su organizirali uspon na Pestibrdo, 2039m visok vrh Čvrsnice. Jedva sam dočekao i sam se pozvao na turu. Ujutro mi je Darko rekao da ne namjerava ići markiranom
i ugodnijom stazom: Velika Vitlenica-Dom Vilinac-Pestibrdo već tražiti put iz pravca BoriĆevca. Nisam ga baš najbolje razumio, ali hajde. Znam ja da Darko voli istraživati Čvrsnicu mimo staza, a  i dobro se snalazi na terenu. Pokupili smo Nikolu i Miru, a ekipi je falila još samo (opravdano odsutna) Ana K. da bude u istom sastavu kao i prošle godine. Kad smo krenuli od Jablanice dočekali su nas ozareni vrhovi Čvrsnice. Terencem smo ušli duboko u Borićevac, ali smo na žalost konstatirali da nam je pri  tome pukla zadnja guma. Kad ju je  Darko htio promijeniti, vidio je da mu je i rezervna izdušena, a pumpe nema. Za mobitel (koji je srećom tu imao signala) i od ekipe koja je trebala da tijekom dana dođe na Blidinje naručio je da mu ponesu pumpu, a mi smo mogli krenuti sa usponom. Komfor uređene staze napustili smo na raskrižju za Pločno-Vilinac na Ravninama, a zatim nastavili tumarati između kleka i ponikvi ispod Marinog kamena, Čavlije kose i Razvala te izišli na markaciju za Pestibrdo na Zelenim glavicama iznad Studenog jezera (gdje smo dopunili zalihe vode). Nije bilo ni loše ovako mimo staza. Ima tu stvari koji se mogu usporediti sa već viđenim ljepotama nekih nacionalnih parkova. Još oko 2 km i već smo na vrhu. Zbog kišne prognoze smo vijećali: da se vratimo, prenoćimo u Masnoj luci i sutra popnemo nešto drugo, da noćimo negdje niže na Studenom jezeru ili negdje južnije u Maloj Čvrsnici zbog moguće grmljavine, a na kraju smo odlučili da bivakiramo na istom mjestu kao i prošle godine (pa šta nam Bog da) . Ispod vrha 300-tinjak metara jugoistočno kroz gustu kleku mala je travnata zaravan zaklonjena stijenama sa južne strane idealna za bivak. Tu smo brzo prezalogajili jer su se oblaci počeli gomilati iznad naših glava, a sa ove visine vidjeli smo da već pljušti negdje dole iznad Rakitna. Brzo smo pakirali opremu i zaštićivali je od vlage i spremali se za kišu. I evo je. Krenula je oštro sa gradom, ali pljusak nije trajao dugo. Nije puno ni grmilo, ali izgledalo je jaaako blizu. Provirili smo kroz cerade ispod kojih smo se sklonili i vidjeli da se razvedrava. Još malo je sipilo i zatim potpuno prestalo. Po prognozi noć je trebala da bude bez padavina. Zbog težine nismo nosili šatore već samo cerade i šatorska krila za zaštitu od rose, a koja bi nam bila slaba zaštita za konstantu i jaču kišu. Odlučio sam da od cerade i planinarskih štapova uz pomoć par klinova i prusike napravim malo konstrukcije iznad ležaja koji bi mi pružio više komfora. Miro me je slijedio, dok su Darko i Nikola odlučili da će se noćas samo pokriti ceradom koju su na krajevima učvrstili kamenjem. A dah vedrine je začinio predvečerje. Zrak opran kišom nudio je pogled daljinama. Mjesec je provirio još za dana dok je tek mrak počeo prosijavati zvijezde. Gore na 2000m nadmorske visine temperatura je bila ugodna. Zapalili smo vatru, ne da se ugrijemo već zbog mistike i atmosfere. Posjedali smo oko nje i brzo prošli neke teme (nismo tračali niti pričali o planinarskoj opremi, časna riječ). Povremeno smo dodavali granje klekovine na vatru koje je lijepo gorilo iako je bilo mokro. Polako smo se povukli i ušuškali u svoje vreće do jutra. Ujutro, zorom, užurbani doručak i pakiranje opreme. Naime, prognoza za nedjeljni pljusak bila je na različitim prognostičkim servisima različita: oko 11 ili iza 14 sati pa smo odlučili da stignemo u dolinu prije nje. Spustili smo se do Studenog jezera, dopunili zalihe vode i krenuli ovaj put preko Žandarske kućice priječiti kroz Dolove. Na markaciju prema Peharovim stanovima smo izišli negdje kod Janjičara te nastavili njome prema Borićevcu. Miro se odvojio jer je htio da prođe dio staze kroz Papuč dragu koji su probili članovi HPD Pločno iz Posušja i time je spojili sa prošle godine probijenom stazom Masna Luka-Vilinac, a mi smo nastavili da promijenimo gumu prije kiše. Iako smo se žurili, nismo odolijevali šumskim jagodama koje su bile zanosne. Dolje kod auta nas je čekala pumpa, a uto je i Miro stigao iz Masne Luke pa nam je pomogao promijeniti gumu. Uspjeli smo to uraditi prije kiše. Usput smo svratili u konobu Vilinac kod Ante gdje smo se sreli sa Mariom, Kosom i Jopom (Kvesićem) i skupa produžili na ručak u Motel Risovac (gdje je Luka upravo vraćao ključ od Munike). U povratku smo pokupili Jopu (Drmaća) i Mirelu koji su popeli kosi kamin u Sivadijama i razvozili se kućama. Nismo se ništa dogovarali, ali sam siguran da ćemo na Pestibrdo opet sljedeće godine ili čak i ranije.
Tekst: Zoran Bošnjak