Prvi izlet XVII. Opće planinarske škole – Mostarska Bijela

Rano jutro,

Zvuk alarma oglašava: „ Vrijeme je“ da se krene, u novu pustolovinu zvanu „Mostarska bijela“. Obuvamo gojzerice, na leđa ruksak pun radosti, i ponešto „za prigrist“ da se nađe. Ali, koga briga za jelo, kad se duša nahrani radošću, smijehom, ljubavlju, prema prirodi koja očarava.

Autobusima stižemo na odredište i slijedi uobičajeno predstavljanje vodiča, koji su sve samo ne „obični“- vedri, nasmijani, strpljivi, druželjubivi, i nadasve velika podrška.

Krećemo na uspon, nekih 21 km, i uobičajeno kako to biva, malo se „ukrade“ koji kilometar, iz nama sad već znanih razloga. Preskoke preko rijeke, što hiti kroz korito svoje, potpomažu, odveć spretni vodiči, rukom pomoći svojim đacima, od danas već i prijateljima.

Rijetki nađu rijetke, žive skupa ove trenutke koje će pospremiti u „kofer“ svojih putovanja.

A za poneku malu nezgodu pristižu kolege iz GSS-a ,pa se „krpi“ obuća kolegici planinarki, kako bi nastavila svoj put do cilja, do prelijepih visoravni, riječnih vodopada i guste šume, što svojim „ogrtačem“ od lišća zaklanja nebeski svod.

I, konačno odredište – MOSTARSKA BIJELA i nestvarni vodopad. Uski prolaz kroz stijenje skriva čarobnu ljepotu njegova pada i beskrajnu čistoću i bistrinu svake kapljice što u snop se spaja.

Naši vodiči ohrabruju one malo manje odvažne, koji trebaju zagaziti u promrzlu rijeku, kako bi došli do vodopada i doživjeli njegovu čar. Tako ohrabreni, krenusmo, prvi minut-dva šok, ali ide se hrabro, naprijed, do cilja. I, vrijedilo je!

A, nakon ledene rijeke, zapalila se vatrica, koja je grijala već „na pogled“, kao što reče jedna od polaznica škole. Osmijeh, veselje, duša puna radosti, i neka nova poznanstva, iz kojih će izroditi i neka nova prijateljstva, novi budući planinari, alpinisti, speleolozi, vodiči, fotografi, ispunili su ovaj dan, a vjerojatno i one buduće koji slijede.

NEKA NAŠA AVANTURA NASTAVI SVOJ TOK,PREMA NEKIM NOVIM RIJEKAMA I PLANINAMA…