Prvi izlet XII. planinarske škole na Mostarsku Bijelu

Konačno je došao i taj dan. 26.4.2019. godine, dan prvog izleta XII. planinarske škole. Vrijeme nas prethodnih vikenda nije dobro služilo pa smo prvi izlet odgađali sve do posljednje nedjelje u mjesecu travnju. Iako nam ni teorija nije dosadila, svi smo jedva čekali prvi izlet u prirodu.

Najava izleta na Mostarsku Bijelu je oduševila sve nas koji smo taj četvrtak bili na teorijskom predavanju. Pored osnovnih uputa u vezi opreme koju trebamo ponijeti na izlet Bojan je naglasio da ćemo dosta puta prelaziti potok i da svakako ponesemo papuče ili tenisice namijenjene za to. Već tada sam znala da će biti zanimljivo.

Kao i obično, polazak je bio dogovoren za 7 sati pored stadiona. Naravno, većina je došla po dogovoru 15 minuta ranije, ali je bilo i nas koji smo zbog posljednjih provjera ruksaka i stvari u njemu zamalo i zakasnili na bus.

Mostarska Bijela se nalazi samo nekoliko kilometara udaljenosti od Mostara a pripada planinskom lancu Prenj. Početak puta nas je vodio koritom rijeke Bijele gdje smo u više navrata morali prelaziti preko potoka, a svaki novi prelazak donosio je nove zgode i nezgode. Dosta nas je bilo lijeno za izuvanje i vađenje rezervne obuće iz ruksaka pa smo se smočili pokušavajući preskakati kamenje. Nakon prolaska koritom rijeke idući prema cilju dočekala nas je zelena šuma i predivan hlad. Hodanje kroz šumu bilo je posebno zanimljivo i opuštajuće.

Iako su nam već spomenuli da se na kraju uspona nalazi spilja kako iznenađenje (i samim time nas postojanje spilje nije iznenadilo haha), ogromno oduševljenje je izazvao prizor kada smo ušli u nju. Nikome nije predstavljalo problem zagrnuti nogavice i zaputiti se prema slapu.

Iako su kamenja bila skliska i trebalo je dobro paziti kako stajemo, naravno, uvijek se morao naći netko manje oprezan od ostalih. Pokušavajući preći s jedne strane na drugu noga mi se poskliznula i završila sam u vodi. Srećom nisam zaradila ozbiljnije ozljede, samo par modrica koje su se sutradan pokazale. Taj događaj je svakako pridonio tome da budem izabrana za osobu koja piše izvještaj o izletu, ali i da me svi ostali upamte kao “onu koja je upala u vodu”. To me, naravno, nije spriječilo da nastavim dalje jer kad sam već došla do pola puta nije mi padalo na pamet da se vratim, a ne vidim slap. Srećom po nas, na opasnim mjestima u spilji Anđelo i Vinko su nas prevodili preko velikih kamenja kako bismo svi uspjeli doći do cilja, inače nisam sigurna kako bismo to sami napravili.

Očaravajuća unutrašnjost spilje se ne može opisati ni najljepšim riječima a niti prikazati najboljim slikama (iako ih je nas 44 napravilo više od 1000). Slap visok 10 metara veličanstveno dočarava snagu prirode i izaziva divljenje svakoga od nas pa uživamo samo gledajući tu snagu koja se spušta s vrha spilje. Nakon izlaska slijedi veselo druženje uz rijeku i u hladovini pored rijeke. Poslije par sati odmora i uživanja u prirodi, lagano krećemo natrag. Na putu prema podnožju svi smo se skupili na vidikovcu s kojega se pruža predivan pogled na krajolik i tu smo napravili zajedničku sliku.

Za nas početnike planinare spuštanje ide dosta lakše nego penjanje, iako smo svi dobili pohvale da imamo dobro prolazno vrijeme, što znači da nitko nije zabušavao ili usporavao skupinu. U popodnevnim satima se vraćamo u Mostar i sa još svježim dojmovima jedva čekamo idući izlet.