Preživjeli Vlašić!

Proteklog vikenda, 10. i 11. veljače 2018. društvo je organiziralo dvodnevni izlet i skijanje na planini Vlašić. Od ekipe HPD Prenj 1933 Mostar, koja je bila nazočna sastanku, prijave su bile oskudne. Pretpostavljam da je razlog u nedefiniranoj vremenskoj prognozi što je razumljivo i svojstveno ovom godišnjem dobu. Međutim, prijave su bile otvorene do petka, tako da je to išlo u prilog mom dvoumljenju hoću li poći ili ne. Prevagnulo je ono jače, volja i želja uputiti se s dobrom ekipom, pogaziti snijeg, prošetati i diviti se visokim borovima okićenim bijelim ukrasima. Između ostalog, moja vizija se poklapala i s obavijesti društva, da je tura namijenjena i onima bez iskustva sa snijegom kako bi ga zavoljeli što mi je dodatno dalo krila da se brže spremim, posložim kućne obveze priželjkujući odmor od “svega” u planini. Rano ujutro, posljednjeg dana prijava, porukom sam se javila našoj Aniti, voditeljici izleta. Nazvala me i obradovala informacijom o samo jednom slobodnom mjestu, budući da je jedan od prijavljenih članova odustao, tako da me može bilježiti. Ja sretna, proširih vijest da sam se prijavila za Vlašić, a potom se ismijah do suza kad je naš Ćaka izvalio rečenicu: “Ma jok bona… sve žene, satrat ćete nas dvojicu”. Smijala sam se i ne sluteći što će to nas sve skupa “satrati”. Tako, u dobru raspoloženju subotnjeg jutra, okupili smo se točno u predviđeno vrijeme ispred hotela “Ero” i kombijem nas devetero se uputilo prema Travniku. Dobro se proputovalo. Po dolasku u grad svima su udovoljilo, pa se posjetila pekarna, ćevabdžinica, te “Konak”, oficirski dom iz austrougarskog perioda, u kojem je smještena “Bečka kafana”. Tu smo se sastali s preostalim članovima, koji su bili prijavljeni za ovu turu, Ivicom, Blažom i Vanjom, te našim vodičem Draganom, članom PD Vitez.

Nas nekoliko je bilo raspoloženo za Travnički ćevap, tako da smo “s noga”, što bi se reklo. maznuli svoje porcije na uranku. Ćevapi dobro ukusni, opravdali su moje očekivanje, s obzirom da ih prvi put u Travniku jedem. Vrijeme je polaska. Krenuli smo prema planinarskom domu Paklarske stijene na 1509 mnv do kojeg se dolazi vozilom.

Put dobro očišćen tako da nismo imali potrebe ni lance kačiti našemu kombiju. Dok se vozimo, krajolik fascinira. Iza sebe ostavljamo gusti oblak magle dok borovu šuma i pokoje listopadno drvo okrunjeno snježnim pokrivačem blago kupa sunce probijajući se iza preostalih oblaka. Kod sviju nas raspoloženje na nivou, a kako i ne bi bilo kad sav prizor ostavlja dojam da je dan idealan i da je prognoza bolja od očekivane. Ubrzo smo se parkirali tik uz dom, gdje nas pri izlasku dočeka studeni, prijeteći vjetar, a potom domalo nas je ljubazni domaćin smjestio u fino uređene i tople sobe. Nije bilo zadržavanja. Na brzinu smo se obukli ili bolje rečeno natovarili odjećom, zbog vjetrine koja probija, kako reče Beky. A potom, po instrukciji vodiča, morale su se i gamaše nabaciti. Naučila!!! Već jedno mi iskustvo više. Uskoro se cijela ekipa uputila planinarskom stazom prema domu “Jusuf Pečenković” lociranom na prostoru Devečana (1763 mnv). Raspoloženje super. Reklo bi se, zanemarujući vjetar, a zahvaljujući suncu i vrijeme dobro. Ono zimsko bez padavina, a snijeg učinio da sve izgleda čarobno. Koristimo tu idilu na samom početku staze za fotke, razdraženi snježnim ambijentom kao dječica i ne sluteći ono što bi nam moglo pokvariti raspoloženje. Snijeg do doma smo gazili bez većih problema, ali zamjetno je postajao sve dublji. Nakon malog predaha u domu i okrepe dobrim planinskim čajem s limunom kalkuliramo. Jedan dio ekipe stavlja krplje. Naravno, tko ih je ponio. Tad sam osjetila ljutnju na samu sebe, zbog svog neposluha, jer me draga Nela izričito nazvala i rekla da bi bilo dobro da ih posudim i ponesem. Uostalom, trebali smo svi to znati, bez da nam itko kaže budući da smo smo prošli kroz Planinarsku školu i dotakli se opreme za zimske uspone. Znala sam da je prekasno sad. Ovo je Stojo škola za drugi put!

Drugi dio ekipe posuđuje krplje od članova koji nisu bili spremni nastaviti dalje dok troje ljudi kreće bez njih. Imala sam sreću. Miro mi je pružio svoje, pošto se on iz privatnih razloga nije mogao uputiti dalje. U čas ih je namjestio na mojim gojzama, a zatim objasnio kako se u njima trebam kretati. Naravno, zaslužuje pohvalu, jer takvom gestom se očituje planinarska etika; pomozi u nevolji, to ti je dužnost. Za ne povjerovati, ali ja sam sebi djelovala tako “moćno” s tim krpljama, obzirom na moj prvi doticaj s njima. Smiješno, ali sigurno bi to s razlogom. Osjećala sam se sigurnije. Kolona koja se smanjila nastavila se kretati uranjajući u sve gušću maglu. Ekipu koja je krenula prema vrhu Vlašićka Gromila (1919 mnv) činilo je nas osam članova, jedna Sarajka, vodič i za divno čudo jedan nepoznati, druželjubivi pas.
Vjetar nam je sve jače puše u lice, gura nas, kao da podsjeća da smo došli planini u posjetu i da nas on, kao vjeran prijatelj, čuva od nesmotrenih i bezobzirnih ljudi. A mi uistinu takvi, ne osvrćući se na prijetnje nastavljamo dalje spoznajući da nam pogled postaje totalno neobičan, pošto su se tako bijela magla i snijeg stopili u jedno. I onaj tko se ovdje rodio, sad nije znao gdje je!

Kako je jak vjetar karakterističan i za mećavu i vijavicu, ne mogu sa sigurnošću ustvrditi je li padao samo novi snijeg (mećava) ili se podizao i snijeg koji je već na tlu (vijavica), ali mi se činilo da su nas obje nevolje snašle. Tempo kolone bio je prilagođen svima. Hodalo se pažljivo, naročito po smrznutom snijegu, jedno za drugim bez razdvajanja, jer je vidljivost bila sve manja. Napokon, našli smo se na samome vrhu. Izronio je odjedanput iz guste magle. U svom tom kijametu nismo propustili ni međusobne čestitke “urlikanjem” za osvojeni vrh, a ni fotografiranje. Uopće ne znam što je presudno bilo u tim momentima da se cijela ekipa ponaša kao da smo u sasvim normalnim uvjetima, bezbrižni za povratak. Kao da smo bili začarani. Međutim čarolija nije trajala dugo. Uslijedio je brzinski pokret za povratak. Stvarna temperatura zraka po Ćakinom termometru iznosila je -5 ⁰C, međutim, kako je indeks hlađenja kao subjektivan osjećaj na izloženoj koži zbog djelovanja vjetra, ta je vrijednost bila dosta niža od stvarne, tako da su se obrazi i nos doslovno rečeno ledili i otpadali. Mećava i magla su nam u startu zagorčali povratak. Bez dva člana nastavili smo lagano spuštanje sklanjajući se od vjetra, a telefonskim pozivom smo dobili informaciju da su nam i oni na tragu i da ih sačekamo.

Međutim, vodič onako smiren, staložen i bez panike daje objašnjenje da su oni vjerojatno krenuli starim tragovima, a nama daje znak za polazak. Cijela ekipa je odisala dobrim osobinama. Snalažljivost, hrabrost, požrtvovanost, prilagodljivost, fizička izdržljivost, društvenost, smisao za razumijevanje ljudi i prirode su došli do izražaja. U ovim momentima bitan je bio temelj na zajedništvu, na uzajamnom djelovanju s ciljem svladavanja prirodnih, ali ujedno i vlastitih psihofizičkih prepreka. Bravo ekipa, uspjeli smo!

Povratak, čini mi se traje vječnost. Najbitnije od svega je bilo ne stvoriti paniku. Svatko u svojim mislima korača, bez ijedne riječi da se žali. Kapa do poda našoj Blaži koja se cijeli put bez krplji bori s nametima snijega, a uz to puna vjere u dragoga Boga da će se sve dobro završiti. Spori smo. Izvlačili su se najskriveniji atomi snage i noge su koračale. Pokazali smo koliko je čovjek uporno i voljno biće, a da nije ni svjestan posjedovanja hrpe energije koja mu daje snagu krenuti dalje. A uz to sve pohvale za kolegijalnost svim članovima, a posebno Ćaki koji, kako Danijela reče, vodi brigu o svima prije nego o samom sebi.

Ivica i Sarajka su nas sviju zabrinuli, ali zahvaljujući Bogu i navigaciji došli su prije nas do prvoga doma. Uz čeone lampe nastavljamo prema našem prenoćištu. Ostatak ove avanture satkan je od smijeha, dobrog bosanskog lonca, vina, jutarnje kave, čaja, zajedničkog doručka, lagane šetnje, skijanja, obilaska Tvrtkove tvrđave, obećanih ćevapa u Harija i ugodne vožnje nazad.

Svima nam ovo treba biti pouka, da planinu i njenu varljivu ćud nikad ne smijemo podcijeniti, a znati da se nesreće događaju od niza loših procjena, a ne samo jedne.

Na kraju htjela bih dodati da na samom Vlašiću još uvijek živi verzija legende po kojoj su se šestorica braće udvarala istoj ljepotici pa ljuto zavadili. Zamolili su Mjesečevu i Sunčevu majku da presudi. Ona odluči da ljepotica svima bude sestra, a njeno sedmo dijete. Legenda kaže da je tad nastalo sazviježđe Sedam Vlašića, koje se od proljeća do jeseni vidi s planine Vlašić. Ja se toplo nadam da ćemo se u proljeće okupiti u većem broju, uputiti prema vrhu Pavo (1807 mnv) i obradovati sazviježđu Sedam Vlašića.

Stoja Gakić