Prenjskih 11 revolvera

Pred drugu obljetnicu avanture jednog kauboja i njegovih 11 prenjskih vrhova donosimo vam priču iz pera Ivana Leženića.

Prenjskih 11 revolvera 🗻🔫

Datum: 19. srpnja 2022.. godine

U posljednje vrijeme nekako mi se ne da nabacati teksta na temu planine i vlastitih vrludanja po istoj, bilo kao planinar, bilo kao trail trkač, doduše sad je već i godina i pol dana kako nisam ništa kvalitetno istrčao. Kljuse ovog kauboja, vuče neke boljkice, al nećemo tu stati, dali smo obećanje da se vraćamo, kauboj još ima toga za reći! 🤠

Vego, Prenj i “stari” domaći zadatak koji sam dobio, bilo kao bubica u uhu još 2016. godine, odnosno kao urađena stvar 2018. godine….

Upoznaj se sa čarolijom, Dane Opara i njegovih 11 prenjskih vrhova, prvi se pamte☝️

Dane Opara i 11 prenjskih vrhova

Upoznaj priču Amerikanca Jack Kuenzle, najbrži se pamte ☝️

Jack Kuenzle i 11 prenjskih vrhova

Uzimam na poslu dva slobodna dana, u ponedjeljak ću se sa Idbara i Tisovice uspeti do planinarske kuće Vrutak, a onda u utorak ide revolveraški obračun, uspon na najviše vrhove Prenja preko 2000 mnv. U srijedu ujutro ću već biti na poslu 🤓👔🗂.

Prvi put sam na Vrutku, zaljubio sam se u tu malu kućicu, a pogledi prema Prenju samo još više podgrijavaju tu ljubav, nešto kao gledati u ramena ljepotice i zamišljati što će se dogoditi ako bretela padnu 💃🥰.

Imao sam kratko vremena za uživati, trebalo je pripremiti sve što mi je potrebno za ovaj poduhvat (10 datulja sa umrvljenim čipsom, 3 snickers čokolade, 2 rum mini pločice, jedan kolačić, 2.5 L vode, nešto soli), te dovoljno svijetlosti za pročitati kaubojsko štivce Priče s Divljeg zapada, roman koji sam zatekao u Vrutku, znakovito ☝️🤠

Buđenje je u 4.00 sata, više sam slušao skakutanje puhova po krovu Vrutka nego sto sam stvarno spavao, ide prva fotka sa Vrutka, na njoj se doslovno vidi blagi strah i strepnja što će me čekati ostatak dana, respekt prema Prenju je prevelik.

Gazim Zakantarom i jašem prema Heraču svom prvom vrhu, znatan dio staze je markiran, tek pred uspon na sipar Herača napuštam sigurnost staze, ovdje nema markacije, ali nema se ni gdje pogriješiti, ispred nosa je siparčina, samo treba upravčiti i cik cak metodom dokopati se vrha. Izlazim na Herač, a u leđa prve jače zrake sunca udaraju. Veselje je u meni, prvi vrh je tu, nekako se punim energijom i samouvjerenošću, ovo će ići, bit će padova, bit će udaraca, bit će teško, al to je dio ove igre. Od Herača lagano jašem svoje iduće vrhove, Vidinu Kapu i Kerač, sa Kerača i preko kleke spuštam se na stazu za Lupoglav, ali ja ću ipak prvo na Ovču. Tu me čeka najstrmiji sipar koji sam ikad penjao, doslovno sam spoznao onu dva koraka naprijed, jedan nazad. Pri vrhu sipara kao da ću udariti u stijenu, Bože pa što je ovo, neću se valjda sada morati penjati po stijenama, mislim si 😬, ipak kako se približavam stijenama i vrhu grebena tako se nazire cik cak prolaz uz same stijene, širok dovoljno za dva stopala da prolete, izlazim na greben, uspinjem se na vrh Ovče, a sa nje u zrakama sunca gledam neku spodobu duga vrata i oštrih ušiju kako zuri nepomično u mene, ni danas nisam siguran koja je brzonoga životinja sa vrha Ovče gledala u mene. Ona se stutnjala niz padinu Ovče, a ja sam isprašio još jedan prenjski revolver. Sad mi se niz greben i onaj oštri sipar valja spustiti, činim to poprilično brzo, međutim ne bez posljedica, svako moje ronjenje nogama po siparu kamenčića i stijena izudaralo mi je zglobove, na kraju ture ću imati modre zglobove kao rob okovan gvožđem. Sa sipara opet se hvatam staze za Lupoglav i jašem na isti, a onda slijedi spust niz kamenitu stazicu podno Lupoglava i hvatanja prolaza za Erač.

Opet borba sa jakim siparom, te prolazak kroz stijene, pad niz ovu liticu bio bi koban. Prolazim i dokopavam se vrha Erača. Tu me osim pogleda na ostatak vrhova koji su me čekali, čekala mala opskrba u vidu 2.5 L vode i 0.33 L Coca Cole, to mi je ostavila ekipa koja je na Dane Prenja 2022, penjala Erač, osjećao sam se na Eraču sa Coca Colom ko da sam negdje ušao u Bingo ili Studenac. Sa Erača mi je pucao pogled na moju iduću revolveračinu, valjalo mi je grebenom Vjetrenih brda uhvatiti se divlje staze kroz labirint kleka do Botina, sreća sa povišene pozicije lako je pratiti prolaze preko kleke. Ono što me malo zabrinjavalo je kuloar koji se nazirao pored Botina, izgledao je iz daleka poprilično penjački, međutim kako sam mu se približavao postajalo je jasnije da ima sasvim pristojan nagib, potrebno se malo pripomoći rukama pri prolasku, ali ništa strašno. Pred vrh Botina već osjećam da me dobro sunce na horizontu kuha, penjem njihov najviši vrh i prebacujem se opet divljom stazom na Zelenu Glavu.

Konačno su iza mene divlji putevi, nakon Zelene Glave hvatam se utabanih i markiranih planinarskih staza. Mislio sam sada će biti lagano, ali prevario sam se. Sunce je već dobro pržilo, s vodom nisam imao problem, jer slijedila mi je nadopuna na Jezercu, ipak umor kauboja se polako nazirao. Nešto se do predzadnjeg vrha Osobca i trčalo, a uspon na sam Osobac me uništio, pretvorio me u hodajućeg zombija, proklinjao sam i psovao taj vrh. Tu sam odlučio da me ovaj vrh neće više lako viditi, staza na njemu je poprilično strma, divlja sa jako puno nezgodnih travnatih dijelova, idealno za zapeti, izvrnuti nogu, odletiti oš na guzicu ili glavu. Noge se raspadaju, hvatam se podnožja Osobca, i dalje koristim svaki ravniji dio staze ne bi li bar malo trčkarao, u usponima sam mogao samo lagano planinariti, konj se polagano već pretvorio u magarca.

Približavam se svojoj početnoj točci, kućici Vrutku, pred dolazak planiram malo sjesti, pojesti nešto kvalitetno, al onda skontam ako sjednem da ću se ugasiti, a onda me ni najljući indijanci ne bi natjerali na Veliku Kapu, moj posljednji vrh. Odlučujem samo proći pored Vrutka i idem na posljednji obračun, patnja se nastavlja, staza divlja, neuhodana, poprilično slabo markirana, psiha već kopni, ali moram nastaviti, slama me pomalo izlazak na Krunu, jer sa nje mi ima opet oboriti elevacinu prije posljednjeg uspona na Veliku Kapu. Činim i to, učinjeno je, svi vrhovi Prenja su ispenjani, a ja bez ikakvih emocija, osjećam samo umor i sjebanost što fizičku što psihičku. Uspio sam si samo reći, kad već nema prenjskih vila da te snesu, pođi Ivane sam do Vrutka. Negdje na grebenu pri spustu počinju emocije raditi, suze naviru, knedla se skuplja u grlu, počinjem plakati, ko Goran Ivanišević na Wimbeldonu.

Čitavo vrijeme svog uspona održavao sam Viber komunikaciju sa svojim društvom HPD Prenj 1933. Mostar, i svaki svoj ispenjani vrh sam im javljao, bili su jedni od motivirajućih faktora za ovo, gore spomenute suze je i izazvala jedna poruka. Valjda je trebalo samo odčepiti ledeno srce…

Elem, odužio sam, i svaka čast ako ovo pročitate.

Savjeti, ako niste bili na Prenju i niste upoznati sa njegovim prostranstvima kao recimo ja svakako preporučujem da napravite prethodnicu prije ovakvog poduhvata. Ja jesam koji tjedan ranije jer mi je sve od Zakantara do Herača i svaki vrh do Botina bilo poprilično nepoznato. Jako puno će te uštediti na vremenu kad budete radili ovaj poduhvat u konačnici. Savjet drugi, Erač je idealno mjesto za napraviti dopunu vode i hrane, nekako se na pola puta čini, a kasnije svakako imate Jezerce.

Savjet, tri, budite spremni na poskoke, u izvidnici sam na jednog skoro pa nagazio na grebenu Herača, a drugog sam vidio kad sam penjao sve vrhove na usponu podno Botina, pitaj Boga dragoga koliko ih još nisam vidio, a prošao sam pored.

Savjet četiri, jedite tijekom ture, ja sam tu opet fulao, valjalo bi mi nešto konkretnije od onog što sam si noć ranije spremio.

Vremena:
🏕Vrutak – 4.40
🗻Herač – 6.40
🗻Vidina Kapa – 7.00
🗻Kerač – 7.14
🗻Ovča – 8.00
🗻Lupoglav – 8.55
🗻Erač – 9.48
🗻Botini – 11.35
🗻Zelena Glava – 12.20
🗻Otiš – 12.44
🗻Osobac – 14.45
🗻Velika Kapa – 18.08
🛌Vrutak – 19.08