Pogled s Rujnice
U nedjelju, 29. siječnja, s već tradicionalnog mjesta polaska, kod stadiona, krenuli smo na izlet na Rujnicu i na njezin vrh Babina gomila.
Rujnica je planina na području Metkovića do koje se dolazi kroz općinu Kula Norinska. Sam uspon kreće iz sela Desne. Planinarska staza počinje u blizini crkve sv. Nikole i prvi dio staze prolazi kroz stare maslinike, dalje se nastavlja starom kamenom stazom koju još nazivaju i Ruski put. U jednom malom usjeku smještena je kapelica s Gospinim kipom gdje smo iskoristili priliku za malu pauzu i po želji, pojedinačnu molitvu. Nešto dalje put se račva, lijevi dio staze vodi do našeg planiranog cilja, vrha Babina Gomila, a desni vodi do stare kapele sv. Roka koju vidimo u daljini nastavljajući svoj put. Ostatak staze je ugodan i lagan za hodati. Pred sam kraj uspona krećemo se po nešto oštrijem kamenjaru i dolazimo do samog vrha Babina gomila koji je na 735 m nadmorske visina. Iako mala visinom, ono što krasi ovu planinu jest prekrasan pogled u svim smjerovima. S jedne strane pruža se pogled na Hercegovinu, u daljini vidimo vjetrenjače koje su nam orijentir da znamo da je u njihovom podnožju smješten Mostar. Obzor u daljini uokviren je planinskim nizom Veleži, Čvrsnice, Vrana i drugih planina pokrivenih bijelim pokrivačem. Izgleda mi nevjerojatno da sam samo dan ranije uživala u snježnim radostima i gazila kroz snijeg do koljena dok su mi se mrzli nos i prsti na jednoj od planina koje vidim u daljini, a sada ovdje sjedim na kamenu i sunce me grije kao da je malo i ono pobrkalo mjesece pa pomislilo da smo u svibnju, a ne u siječnju. S druge strane vrha pogled se pruža na Jadransko more obasjano suncem i deltu Neretve koja polako završava svoj put i uranja u more upravo na ovom mjestu. U daljini suncem okupani jadranski otoci, Korčula i Mljet prkose zimskim uvjetima na suprotnoj strani i kao da odbijaju prihvatiti da smo kalendarski duboko u zimi.
Jedan zimski dan u proljetnom raspoloženju, nas 20 pod vodstvom vodiča, Dragana i Lazara uživalo je u planinarenju, prirodi, društvu i odličnoj atmosferi. Put ispunjen mirisima ljekovitog bilja, predivnim pogledima, srcima u kamenu kojih je bilo toliko putem da je jedini osjećaj koji je mogao ostati nakon svega ljubav. Na kraju nam je ostalo vremena i za jednu zajedničku kavu s pogledom na zalazak sunca iza Pelješca. Dok je sunce raspršilo svoje posljednje zlatne zrake tog dana u restoranu je ostao odjek našeg smijeha, a mi smo se uz taktove Olivera u kombiju pozdravili s proljetnim ugođajem i uz miris mora krenuli nazad u zimsku stvarnost.
~Ana Mikulić
