HPD Prenj 1933 Mostar

U dogovoreno vrijeme tog jutra pred stadionom se skupilo društvo od jedanaestoro nas koji smo osobno željeli upoznati Zec-planinu. Žuti kombi i jedan mali auto, dovoljno puno da bude zabavno a opet dovoljno malo da bude dinamično. Kao adute za dobar dan na planini u startu smo imali ugodno oblačno vrijeme i dobro raspoloženje. Svakodnevica je ostajala negdje u stanovima i ulicama od kojih smo se sve više udaljavali, dan nam je otvarao vrata u nesvakodnevno.

Zemlja se vrti, izmjenjuju se dani i noći, brojimo sate i minute, planiramo aktivnosti, pravimo rasporede, gradimo životne projetke, a uistinu smo živi tek kad iskočimo iz planiranog, kad nastupi neizvjesnost. Tako nekako, skoro neplanirano, je i nas desetoro u subotu, 22. lipnja, krenulo u avanturu prema Tari i Zelengori. Većina se složila da se iz Mostara ne kreće rano, jer su nam domaćini iz Foče rekli da je dovoljno da kod njih budemo oko 14h, tako da smo Gabrijela i ja same, budući da smo bile u manjini, krenule u 6 i po’  kako bismo uživale u jutru i zastajkivanju ovdje-ondje gdje nam se učini zgodnim. Bilo je vruće jutro u Mostaru i jedva smo čekale da se izvučemo iz kotline. U par minuta već smo bile na putu prema Nevesinju. Jutarnje sunce koje je milovalo mirisave bokove Veleža srebrilo se u vunastim viticama kovilja, činilo se kao da brda sijaju. Putem su nas pratili miris smilja i planinskog vriska uz uigrani orkestar zrikavaca, a s vremena na vrijeme čuo bi se i ptičji pjev. Uživale smo u prizorima, mirisima i svježini u koju smo uranjale penjući se uz brdo.