O strahu ili umjesto izvještaja

I tako ja fino sjedim na zubatom chamonix-evskom suncu u dvorištu naše planinarske kuće i uživam u pogledu na obližnje vrhove okupane snijegom koji samo što se ne strmoglave na  nas. Razmišljam o tome kako je gore; Je l’ hladno? Je l’ puše? Je l’ prži sunce? Izgleda kao da prži. Razmišljam o tome šta ti sve treba da se popneš gore. Petlja. Petlja je najpotrebnija. Uvijek sam bila slaba sa strahom. Al’ imala sam petlju. Dobro, možda ne baš pelju, ali jaku volju da pokušam i inat da ne odustanem nakon prvog neuspjeha.
Usput scroll-am homepage facebooka po ekranu svog superpametnog telefona. Gledam šta ima u Mostaru. Kao i obično, svi se žale na vrućinu, besparicu i dosadu. I, taman negdje između slike gradskog sata koji prikazuje 72 stupnja, sinošnjeg outfita mostarke posvuduše i vijesti o tome kako gori na Zrću, ugledam naslov “Najava ljetnog alpinističkog tečaja”. Zar je već doba od toga? Šta to nije na jesen? A vrijeme bi mi bilo. Da sam bila pametna, odradila bih to davno, pa sad ne bih samo blejila u ove vrhove, nego bih stisla muda i penjala ih. Kažu da se strah pobjeđuje znanjem. I ja se slažem. U toj maniri i pod dojmom okruženja odlučujem – do slijedeće godine ću biti spremna.
– I, Ana? Jesi vidila najavu? Ideš, je l’ tako? – pita kolega. Naravno da idem – odgovaram mu.
OK, znači to je to, sad kad sam to izustila, postalo je stvarno. No backing down! Ne bi bilo fora. Popunjavam prijavnicu i slijedim Mireline upute u vezi opreme – nešto se kupi, nešto se posudi, a nešto se, bogme, i nađe, kao što su vrijeme, volja i hrabrost. I nisam se ni okrenula, a već je došao taj listopad u kojem nije padalo samo lišće, padala je i kiša. Teški potop zbog kojeg je odlučeno da prvi vikend svoje obuke provedemo u zatvorenom nije nas pokolebao. Ekipa točna k’o satić, a instruktori kasne (počevši od popodneva tog dana, uloge se mijenjaju).
To nam daje priliku da se upoznamo uz kavu (ili pivu, kako tko voli). Šaroliko društvo s bogatim životnim i nikakvim alpinističkim iskustvom. U sebi osjećam olakšanje – dakle, svima nam je isto, vjerojatno se svi pomalo plašimo. Ali o strahu ću kasnije. Ubrzo upoznajemo i naše instruktore. Edin Durmo, iskusni instruktor alpinizma, vrhunski stručnjak i znalac čije uspjehe nije potrebno posebno navoditi. I čovjek sa super smislom za humor i zafrkanciju. A tek za podbadanje!? Miralem Husanović Muri, svježi instruktor alpinizma, ali iskusni alpinist (osamtisućnjak u životopisu nije mala stvar). Inače, pravi učitelj, bodritelj i ulijevač samopouzdanja i sigurnosti. Taj neplanirani vikend u podrumu mostarskog HGSS-a dao nam je osnove koje su uključivale upoznavanje s opremom, učenje po život bitnih čvorova, izradu sidrišta, pa čak i miniabseil sa plafona i odlično nas je pripremio za ono što je slijedilo.
A slijedila je Zenica.
Nekako, the real thing. Prava stijena. Hvatala me trema, pa sam čitav
tjedan sumanuto vezala čvorove i pravila sidrišta po sobi. Džaba. Dođeš tamo i na dva metra visine noga se trese kao prut, grčevito se držiš za stijenu što ti samo odnemaže, snaga te napušta, a u glavi smišljaš kako ćeš roditeljima, koji te nisu rađali i odgajali da bi pala sa stijene, objasniti teške fizičke ozljede (još uvijek ne znaju sta sam radila ova četiri vikenda). Naravno, pod pretpostavkom da preživiš. Pad sa čitava dva metra. Ali, ne daš se, stisneš zube, gledaš gore i vremenom se opustiš. I onda počneš uživati. U suncu, u pogledu, u vlastitom dostignuću, koje, realno, i nije neko, ali tebi je najveće na svijetu, jer si pobijedio svoj strah.
Ostatak vremena proveli smo u sportskom penjaju u sali i na vanjskoj umjetnoj stijeni, točnije tornju, koji je sagradio naš instruktor i koji predstavlja odlično vježbalište. Napredak je bio očigledan. Svi smo se malo opustili što je značajno poboljšalo naše mogućnosti.
Za vikend broj tri bila je rezervirana prekrasna Romanija, kolijevka alpinizma u BiH. Romanijski zub stršio je poprilično visoko iznad nas, ali me je dozivao onaj njegov sunčani vrh. A kakav li je tek pogled? Mogu zamisliti! U biti, mogu i vidjeti ako se malo potrudim.
Brzo obuvam penjačice i odlučno krećem. Odlučnost me je držala do negdje polovine stijene. Tu se počinjem zapitkivati „Ana draga, što je tebi ovo trebalo? Što sinoć nisi izašla ko vas normalan svijet, jutros se naspavala, popila kavu, pa na uobičajeni, sigurni trening. A ne da ovdje visiš ko majmun. Da te ćaća vidi, fraz bi doživio!“ Iz vlastite glave me vraća Murijev smireni glas, „Hajde Ana, imaš tu pukotinu za lijevu nogu, fino se izvuci, sva težina na nogu, štedi ruke, sjećaš se šta smo pričali. „ I stvarno, ti instruktori znaju šta pričaju. Od tog trenutka sam shvatila da svaki strah mogu prevazići. Svaki će proći. I nijedan me neće spriječiti da učinim ono što realno mogu. Time je i strah postao manji, a pokreti prirodniji, opušteniji i sve je postalo nekako lakše. Zub je nagradio moju hrabrost jedinstvenim pogledom koji sav onaj normalni svijet koji je sinoć izašao vani, jutros se naspavao, pa popio kavu i odradio svoj uobičajeni, sigurni trening možda nikad neće doživjeti. Drugi dan je obilježio 40-metarski abseil, šlag na vrhu savršenog romanijskog kolača.
Sad je već trema pred penjanje nestala i ostalo je samo ono „jedva čekam slijedeći vikend“ koji nije bio slijedeći, nego onaj iza i održao se u Drežnici, na jednoj od naših najboljih i najkvalitetnijih stijena. Ljudi prelaze stotine kilometara da dođu do kvalitetne stijene, a namasu pod nosom: Drežnica, Blagaj, Prenj, Čvrsnica, Romanija, Velež.
Vikend u Drežnici obilježilo je učenje tehnika penjanja, lijepo vrijeme, fantastičan pogled, dobra klopa i društvo.
Po čemu ću pamtiti početni ljetni alpinistički tečaj osim po tome da se matica karabinera mora zavrnuti, da uže mora biti između tebe i osmice i da se penje nogama i na prednjem dijelu stopala. Pamtit ću ga po siru, kašnjenju, mandarinama, Neni, rakiji izbezumljivači, podbadanju, ljudima. Ovo iskustvo učinilo nas je prijateljima, bez obzira na svu tu šarolikost koju sam već spomenula. Tko bi rekao da jedan inženjer strojarstva, prodavač na tržnici, granični policajac i studentica socijalnog rada mogu imati toliko zajedničkog! Već se kuju ozbiljni planovi za nove penjačke avanture. Pamtit ću ga i po strahu, ali i po pobjedi nad njim, nedopuštanju da me paralizira i uskrati mi sve one prekrasne vidike i ogromni ponos zbog ostvarenja zacrtanog cilja. Jedino za čime ostaje mali žal je neodlazak na Prenj. Ali, kao što bi Durmo rekao, moramo nešto ostaviti i za napredni, je l’ tako?

Tekst: Ana Perić
[Best_Wordpress_Gallery id=”29″ gal_title=”Umjesto izvješća”]