Not Another Race Story – 100 milja Istre

Trznem se iz polusna i skužim da hodam. Sjetim se da sam na sedamdesetom kilometru utrke i da trebam prevaliti još četrdeset. I da nisam spavala već tridesetak sati. A, tko me pozna, zna da mi nedostatak sna teško pada. Upadnem u neko stanje polusvijesti i koliko god se trudim, sve funkcije se gase. Ali, znam da je to samo kriza. Rekli su mi oni što su to već prošli. Kažu, mora doći. A tada budi strpljiva i uporna. Slijedeća kontrola tvoj je cilj. Osim toga, za to sam trenirala. A trenirala sam vala puno.

Misao o tome da bih htjela istrčati ultramaraton dužine trocifrenih znamenki u mojoj glavi rodila se poprilično rano na mom trkačkom putu. Već nakon prve utrke od 20 km zamišljala sam kako bi bilo istrčati 100 km. Nakon istrčane druge 20-ke odlučna sam to provesti u djelo. Uslijedio je planinski maraton ni manje ni više nego na Velebitu, pa prvi ultramaraton od 70 km. Pa hladan tuš. Totalno zasićenje i nedostatak motiva. Tada sam shvatila da to ne ide samo tako i da trčanje nema svoj “Od 0 do 100 km za dummies u 6 mjeseci”. Da su rad i strpljenje glavni faktori ostvarenja cilja.

Ali, naravno, ne i jedini. Npr., zdravlje igra važnu ulogu. Kad sam mislila da sam nepobjediva i da se ne mogu razboliti, moje me ranjivo tijelo podsjetilo da ipak ono vodi glavnu riječ. Odlučilo je da mu je dosta torture i hladno me stavilo na standby baš onda kad sam prošle godine planirala istrčati tu stotku. Dok su moji prijatelji pomicali svoje trkačke granice, ja sam se svakodnevno gušila u kašlju. Ipak, pokušala sam to vidjeti kao mentalni trening, jer, navodno se nogama trči do 50-tog, a poslije se trči glavom.

Nakon tri mjeseca torture, moja pluća su se smilovala i odlučila surađivati. Kako se kašalj smirivao, tako sam ja bila sve spremnija pokušati opet. Međutim, onaj tko na bilo koji način trenira svoje tijelo, zna da tri, četiri, čak i pet mjeseci pauze znače da polaziš ne s prizemlja, nego iz dubokog podruma. Ma, iz podzemne garaže. Ipak, kažem sebi da treba biti hrabar i imati petlju, probati, iako to znači riskirati neuspjeh. Iz tjedna u tjedan trčim sve više, osjetim da napredujem, ali je i kušnja sve veća. Iz tjedna u tjedan postaje sve teže držati se plana, sve monotonije trčati po istim stazama i pitam se zašto mi sve ovo treba. Trčim po buri, kiši, snijegu, a nekad ukomponiram svo troje u jednom treningu, just for fun. Zapostavljam druženje s prijateljima, na posao često dolazim umorna i nefokusirana, a prašina kući samo se gomila. Ipak guram to nekako i, uz sitna odstupanja, uspijevam ostvariti što sam zacrtala. Dva tjedna prije utrke imam totalni kolaps motivacije i znam da moram stati. To je to. Ako mislim istrčati 110 km, moram pod hitno prestati trčati. I to je ono što je bilo najteže. Svaki dan se grizem, sumnja u uspjeh se javlja, ali ipak prevladava vjera u sebe. Imam neki osjećaj da će sve biti dobro.

Konačno dolazi i tjedan utrke. Ekipa se pakuje, zajedno putujemo do Umaga, a dane pred utrku provodimo opušteno u smijehu. Zlobnici bi rekli, oplakat će. A time prijeti i vremenska prognoza – najavljena je kiša i pad temperature, a na dan utrke saznajemo da pada snijeg uz jak vjetar. Ekipa u sastavu Kondicioni (Jojo), Đim (Markan), Raz (Jas) i moja malenkost započinje utrku od 110 km u 10 navečer. Do starta se busom vozimo 2 sata. Ne mogu pojmiti da bih trebala sav taj put noćas i sutra preći na svojim sitnim stopalima. U Lovranu sipi kiša. Pri izlasku iz busa do mene dopiru zvuci bubnjeva. Kad dolazim do starta, vidim masu trkača, atmosfera je na vrhuncu, a kišu nitko ne doživljava. Adrenalin raste, svjesna sam da idem u novo i nepoznato i ta me činjenica veseli. Trenutke prije starta pozdravljam se s ekipom.

I bum. Počelo je. Osjećam se dobro unatoč kiši i vjetru. Zastajem da obučem jaknu i srećem Jasminu. Od tog trenutka trčimo zajedno. Tijekom cijele noći jedna drugoj dajemo snagu i podršku. Prolazimo kontrole jednu za drugom bez većih problema i ne možemo vjerovati kako nam dobro ide. Začas dolazi zora i tranzicija u Buzetu. Nakon presvlačenja u suhu odjeću i toplog obroka nastavljamo dalje. Ubrzo osjećam da je Jasminin ritam ipak prebrz za mene i da bi me to moglo uskoro skupo koštati. Odlučujem usporiti i kažem Jasmini da se vidimo u cilju.

Nakon toga dolazi kriza spomenuta na početku moje priče. Hvata me neodoljiv poriv da spavam, jedva držim otvorene oči. Noge mogu, ali mozak spava. Znam da je cilj doći do kontrole u Oprtalju i popiti litar kave. Kilometar pred Oprtalj, dok tako grabim korakom što bržim mogu, ispred sebe vidim poznat lik. “Marko, odakle tebe ovdje?
Zar ti nisi već u cilju?!” Marka su nažalost napatili problemi sa stomakom i odlučio je odustati. Na tome mu skidam kapu jer za donijeti takvu odluku treba imati junačko srce i jaku glavu. Marko me ispraća i želi sreću, a ja žurim do kave. Koje na Oprtalju nema. Ali, daj šta daš. Pijem pola litra coca cole i red bull i nastavljam dalje. Osjećam da kriza prolazi, a energija raste. U Grožnjanu se osjećam kao nova. Brišem ovih 90 pretrčanih kilometara i počinjem sasvim novu utrku. Dok trčim k’o luda osmjeh mi ne silazi s lica.

Stižem do kontrole na Bujama, kad tamo – Jasmina! Kao što smo i počeli, završavamo utrku zajedno, s osmjehom na licu i za nas izvrsnim rezultatom. U cilju nas čeka ostatak ekipe: novopečeni stokilometraš Jojo koji je postavio neke nove standarde svojim rezultatom, Juki, najmlađi član naše vesele kaubojske družine, ali vjerojatno najzagriženiji trkač među nama, Edin, novi perspektivni kolač u našoj trail priči, dok Selektror Leža još trči svoju 70ku i stoji fantastično. Odmah se javljamo ostatku kaubojske družine, za koje sam sigurna da su ovu utrku pretrčali s nama u mislima. Tu su i Mirjana i Mirela, koje su nas bodrile i veselile se s nama kao da su i one trčale.

Na nogama smo provele 18 i kusur nezaboravnih sati. Svjetla stotine čeonih lampi koje se u lenti uzdižu Učkom, datule i suhe smokve, zvjezdano nebo sa vrha Ćidarije, kofeinske tablete, svitanje u Trsteniku, telefonski razgovori iz Buzeta, gacanje preko ledenog potoka pred Oprtalj, pogled s Grožnjana. Pa spust s Buja u Umag i međusobna podrška koja stvara neraskidivu vezu i pamti se za čitav život. I konačno, ulazak u cilj u Umagu koji je u meni izazvao nemjerljivu količinu ponosa na sviju nas.

Ovo nije još jedna priča o utrci. Ovo je prča o ustrajnosti, fokusu i cilju. O pomicanju svojih granica. O suočavanju sa svojim strahovima. O žrtvi. I o ubiranju plodova. O strpljenju. O prijateljstvu i podršci. I, svakako, ne samo moja. Trčanje je za mene metafora za život – dobiješ koliko uložiš. Istinabog, nekad imaš peh, pa, unatoč svemu, ne uspiješ. Nekad se prošvercaš, provučeš se kroz iglene uši, imaš nevjerojatne sreće, pa uspiješ iako se i nisi baš potrudio. Ali to su rijetke iznimke, jer sve to dođe na svoje, samo treba biti strpljiv i marljiv. Kao i u ultramaratonu – naše je samo da grabimo naprijed.

Ana Perić