Monte Rosa 19.-24.7.2024.

Dugo planirani posjet Monte Rosi je napokon došao u fazu realizacije. Lorna je početkom godine rezervirala smještaj u domovima, tako da smo opušteno krenuli prema Alagni, malom povijesnom mjestu u regiji Valsesija na sjeverozapadu Italije.

Polazimo oko 6:30 i već na samom početku komedija! Ja sam ponio zastave Hpd Prenj i Spv Mostar, Žara zastavu hrvatskog naroda u BiH, ali zastavu BiH nemamo. Ma kupićemo je negdje na benzinskoj do granice. I tako smo krenuli od pumpe do pume, ali zastavu nismo našli.

Ivan vozi bez pauze, džaba što mjehur traži pražnjenje. I tako u komadu dođošmo do Rijeke, a tamo je planirana opskrba hranom, te usput malo prošvrljati decathlonom i kupiti ono što smo zaboravili ponijeti. Za ručak je još rano. U Ikeu ćemo kod Trsta, tamo ima restoran na traku a kažu i da nije skup. E, tu ga veži. Tamo smo oko 15:15, gladni, žedni, svakakvi… a restoran zatvoren! Okasnili 15 min. Jebaji ga, hajmo prigristi nešto iz supermarketa. Kad je ekipa salalna, svi se problemi lako riješe.
Nastavljamo dalje, ima još puta pred nama. Mostar-Alagna je oko 1200 km. Nekad, par minuta prije 22h dolazimo u kamp Alagna, (svima bih ga preporučio, prihvatljiv cijenom a uredan, fin… čista petica), ali skoro da ostadosmo na ulici. Talijani su za naš pojam malo čudni, kruti, ne odstupaji od pravila… Iako smo došli u radnom vremenu, jedva nas primiše jer njihovim gostima je to vrijeme odmora, i potreban im je mir. Moram naglasiti da naa je od izlaska iz Hrvatske sporadično pratila kiša, naravno, kad smo došli u kamp, istresao se oblak po nama. Ipak, nema obeshrabrenja, montiramo šator, a i kiša staje (pametniji popušta)! Mi smo zaslužili pivo, i pod čeonim lampama uživamo i avantura je počela!

Sutrašnji dan ćemo iskoristiti za obilazak mjesta. Ono što možete vidjeti ostaviće vas bez teksta. Povijesni gradić pod zaštitom UNESCA bez ijedne moderne građevine. Sve starinske alpske kuće građene kombinacijom kamena i drveta. Nešto neopisivo!

Proveli smo dan turistički, ali neprestano gledajući u prognozu koja nam nije bila previše naklonjena. Večer puna zvijezda, malo prohladno,(ipak je mjesto na nekih 1200 mnv).

Ipak, oko 4h ujutro budi nas grmljavina i kiša koja počinje udarati po šatoru. Vijećamo i odlučujemo se ipak poći jer gondolama izlazimo na 3200 mnv, a tamo valjda pada snijeg, a to nam nije problem. Pijemo kavu na recepciji kampa, spremni, samo da malo stane. Oko 9 polazimo. Vrijeme se smiruje. Tri puta presjedamo do Punta Indrena, mjesta na nekih 3200 m odakle počinje planinarski uspon.

Plan je doći do pl. doma Gnifetti, 3647 mnv gdje smo rezervirali noćenje s doručkom za 2 dana. Već nakon pola sata hoda vrijeme pokazuje svoje zube, lagana kišica prelazi i grad, te popraćena jakim vjetrom otežava nam napredovanje. Međutim, u momentu kad se oblaci malo razbiše, zaključujemo da smo pred domom Mantova, a pola puta do Gnifettija. Ulazimo u dom, moramo se malo osušiti, zgrijati, popiti kavu, čaj, jer nigdje nam se ne žuri, a valjda će i snijeg, koji je u međuvemenu zamijenio ledenu kišu prestati padati. I tako nekad iza 14h zaključismo da je pravo vrijeme nastaviti. Već za pola sata smo na našem odredištu za taj dan. Sretni, zadovoljni, šta drugo možemo nego nazdraviti uz pivo! ( jeftino-6€ ).

Dom nas nije baš oduševio, međutim, adrenalin koji nas puca ne dozvoljava da negativno razmišljamo. Sutra je novi dan, alimatizacijski uspon… Zaboravio sam reći da smo skontali zašto se ova tura zove Spagetthi tour! Jbt, za svaki od 5 dana koliko smo planirali provesti u planini kupismo dehidrirane tjestenine. (Najlakša za ponijeti a ipak bogata ugljikohidratima prijeko potrebnim za napore koji nas očekuju). Moram priznati da smo malo i pogriješili jer nismo rezervirali i večere u domovima jer hrana im je puuuno bolje izgledala od hrane u austrijskim domovima. Al’ eto, sve je to škola za ubuduće. Soba nam je odmah pored WC-a pa nismo baš presretni zbog smrada koji se širi. Ma dobro, nećemo sitničariti. Liježemo oko 22h jer mora se rano ustati. Buđenje je oko 6, u zadnji momenat jer doručak je do 6:15, (glupi nesporazum s djevojkom sa recepcije!). Nismo razumjeli vrijeme serviranja doručka. Uglavnom, spremismo se do 7 i krenusmo na aklimatizaciju. Plan je popeti Vincent piramid i Balmenhorn. Većina naveza je već poprilično odmakla. Ali nama se ne žuri. Polako, mudro, korak po korak popesmo se na Vincent piramid 4215 mnv, vrijeme savršeno.

Slikamo se, kratko se divimo nestvarnim pogledima i krećemo prema Balmenhornu. Pola sata hoda i tu smo, pod samim vrhom. A ispred nas stijena osigurana užetom i metalnim gazištima do granitnog kipa Isusa Krista. Mjesto gdje nas preplavljuju emocije! Zbog ovoga je vrijedilo doći!!!

Već je podne, i temperatura poprilično visoka, snijeg više nije čvrst. Vrijeme da se siđe u dom. U domu kuhamo prvu dozu tjestenine, (odmah odlučujemo da će to biti i zadnja na ovom pohodu). Koncentrat, ne sjeda nam to baš najbolje na ovoj visini (3600 mnv). Ubrzo nakon obroka osjetim mučninu. Mislim da sam nečim pokvario stomak ali vrlo mogućeda su to i neki simptomi visinske bolesti. Glavobolje u ekipi su također prisutne. Nadamo se da će ujutro biti bolje jer čeka nas popriličan napor. Uspon do Signalkuppea, odnosno doma Margheritta na 4554 mnv. Nakon duge, slabo prospavane noći spremi smo na najveći izazov. Ustajanje u 4:30, doručak, brzo spremanje i provjera opreme te polazak na turu. Formiramo navezu odmah ispod doma i korak po korak sve smo više. Tempo smo odredili da trošimo minimalno energije. Snijeg dobro drži dereze. Pogledi na sve strane se ne mogu dočarati. Ipak, Materhorn… ma šta treba reći!

Ljepši uživo nego na čokoladi. Pred samim završnim usponom do doma raskrsnica! Lijevo je Zummsteinspitze, desno Signalkuppe. Ivan i Žara će prvo lijevo a Lorna i ja idemo odmah prema domu.

Nešto prije podne smo tu. Uhh, koji osjećaj! To je to, Bože, hvala Ti na ovom danu! Za satak stižu i kolege. Vrijeme da se zalije uspjeh, a brate i nešto prizalogaji. Nakon odmora smo skromno proslavili Žarin rođendan, (Lorna ga je iznenadila kolačićem i svjećicom) koje je u ruksaku iznijela iz doline na 4500 mnv. Ostaje nam najteži dio ture! Treba provesti noć na ovoj visini. Svi osjećamo ozbiljne simptome visinske bolesti. Ali se međusobmo tješimo sa svakim metrom silaska naši problemi moraju biti manji. I zaista, nakon neprospavane noći, bez apetita za doručak, polazimo s vrha.

Pred zoru se čuju jaki udari vjetra, ali to nas tješi da će i podloga biti tvrđa. Silazimo mnogo lakše nego nakon aklimatizacije. Snijeg fantastičan.

Helikopter koji opskrbljuje domove je jutros baš aktivan. Svako malo nas nadlijeće. Nakon nekih 3h hoda smo kod Gnifettija. Kupimo dio opreme koji nismo nosili na vrh i nastavljamo do gondole. Tamo smo točno na vrijeme. Sunce već u zenitu, skidamo se u kratke rukave i za satak smo u dolini. Jao osjećaja!

Prva misao je hrana. Gdje kupiti jaja. To nam je najveći problem jer u mjestu je samo jedna mala trgovina. Al evo opet kažem, Bog nas je baš pripazio, sve nam ide od ruke. Ručak, Jaja na preprženom špeku, i paradajz salata! I bidon crnog vina, domaćeg, Ivanovog!!! Neprocjenjivo!

 

E ovdje , prestaju moja sjećanja. Znam da smo se ujutro pakirali za povratak kući. Svratili na onaj ručak koji smo propustili u dolasku i živi i zdravi u kasnim večernjim satima stigli u Mostar. Hvala ekipi na svemu što smo doživjeli u ovih 7 dana!

Vrijedilo je!

Šta je sljedeće?

Čut će se…

~Bojan