Lukomir
Visina, prostranstvo, pašnjaci, potoci, klanci, litice, brda, doline, visoravni, pred očima se Bjelašnica pokazuje u golemoj raskoši svoje ljepote. Bože moj kako je lijepa! Praćeni kišicom prolazimo šarenilom njenih pašnjaka. Troje nas je koji smo ovdje. Ne razgovaramo puno, šutnjom čuvamo ljepotu koja nam se nudi. Na jednom proplanku čovjek i stado. Kabanica, rudarske čizme, štap i tranzistor s antenom izvučenom do kraja, nužna oprema da kišni dan i čežnja za ljudima budu podnošljivi. Riječ, dvije, ništa naročito, kao da se znamo i kao da ćemo i sutra biti tu, ali upravo ono neizrečeno na mene ostavlja snažan dojam.
Kamenitu stazu koja ulazi u selo Lukomir stotine ovaca gacanjem su učinile blatnjavom. Nije to put za vozila nego samo za ljudski i životinjski korak. S desne strane stijena, nad njom pašnjak i na njemu stećci, nagnuti jedan na drugi kao da se međusobno podupiru, a s lijeve padina koja se ruši u kanjon. Na svome kraju, na rubu litice na kojoj se ukorijenilo selo naš put se razgranava na puteljke od kojih svaki završava na vratima neke od kamenih kuća koje su se krovovima pokrile do zemlje kao da se stide pred došljacima. Par kamenih stepenika, visoki prag i niska vrata, taman da se za sunčanih dana može sjesti na pragu i grijati kosti a u kišne dane da se blato baš ne unosi u kuću. Iako su kuće blizu jedna drugoj, zatvorile su se svaka iza svojih vrata ljubomorno čuvajući samoću u mraku iza žućkastih zavjesa.
Sadržajni seoski život nekadašnjeg Lukomira preobrazio se u staračku čamotinju punu čežnje i iščekivanja nečega što neće dočekati. Kroz otvorena vrata iz jedne od kuća stara žena poziva da kupimo pletene čarape već unaprijed prigovarajući nam što svi dolazimo a niko ništa ne kupuje. Osjećam se kao uljez dok prolazim kroz polupusto selo tražeći znakove prisutnosti ljudi. – Tup! – Tup! Neki starac batom udara u sjekiru zabijenu u ćutak žilave mokre bukve čija sredina je trula. I čitava kamara takvih ćutaka. Cjepanica tek mali broj.
Kroz maleno okno jedne od kuća prati me radoznali pogled koji se pri susretu s mojim očima brzo sakrije iza požutjelih firangi. Dva-tri čovjeka, dvije-tri žene, poluprazno selo i jedan restoran. Pita, čorba ili peksimeti sa sirom i kajmakom (jesu li rekli uštipci ili peksimeti, ne sjećam se)? Biram treće. Dok jedem čavrljam s ekipom i pogledom prelazim preko daskama obloženih zidova kuće na kojima vise stari alati i dijelovi nekadašnje nošnje ovdašnjeg stanovništva. Bijele košulje ukrašene vezom, široke gaće koje izgledaju skočene kao da su prije sušenja umočene u vodu s gipsom, čerme s gajtanima, itd. Sličnu odjeću su nosili i po selima u mom kraju iako nikada nisu ni čuli za Lukomir. Daleko jedni od drugih, nepoznati jedni drugima, ljudi su živjeli sličnim životom… Još poneka riječ s domaćinima, dovršavamo ručak i put pod noge.
Prilično dobrim makadamom udaljavamo se od Lukomira. Je li ga ovaj put njegovim ljudima učinio ljepšim ili ružnijim mjestom za život? Pogledom lutam po rudinama i grebenima koji se ukazuju u svojoj jedinstvenosti. Cika, pjesma, krik i jauk, sve stopljeno u jedan zvuk, u lelek bjelašničke pustare koji jednom iznjedren s njenih visina odlazi u vječnost odakle se tu i tamo javi tek kao eho nekadašnjeg života Lukomira, sela kroz koje se ne prolazi i u koje se ne svraća usput, nego u koje se dolazi jer je na kraju puta, na rubu litice, otvoreno ponoru i nebu, sela koje umire, nenametljivo i tiho, zanemareno od svijeta, baš onako kako je i živjelo svoj život.
Dragica Lupić
