Kupit ću si top

Ono što je zanimljivo u planinama i aktivnostima vezanim uz njih je isto ono što je inače zanimljivo u životu a to je neizvjesnost i stalno spoznavanje da možemo napraviti nešto za što smo uvijek mislili da je za nas nemoguće. Kako je naša vedra đevojka Stanislava proživjela 6 i više tjedana planinarske škole? Ak kako, evo ovako:
KUPIT ĆU SI TOP 
Tekst: Stanislava Borovac
Nama je večeras matura.  Nije to bilo kakva matura, ono, haljine, frizure i ostale kerafeke, a ne! U pitanju je matura VIII. planinarske škole HPD Prenj 1933 Mostar. Listam si ove slike na mobitelu i gledam gdje smo to sve išli i na koje sve vrhove smo se popeli. Opa! Ima tu svega, od Čvrsnice, Čabulje, Vjetrenice, Crvnja, penjanja i kampiranja u Omišu do kampiranja i penjanja na Velež. Nadam se da nisam šta zaboravila, iako je bio još jedan izlet a to je onaj prvi na Mostarsku Bijelu na Prenju, ali ja sam nažalost taj propustila. Svi smo krenuli kao amateri, netko iz znatiželje, netko iz dosade, a netko da nađe momka/curu, što se na kraju pokazalo kao uspješno, ali to ostavljam za neke druge priče i drugačije prigode.
Ja sam krenula jer mi se eto na prvu učinilo zanimljivo. Nisam mogla ni sanjati da će ispasti ovako zanimljivo. Tridesetak ljudi koje je povezala planina i skoro pa ništa drugo proveli su 7 vikenda skupa.
Od početnog amaterizma do maturanata. Netko bi rekao, hajde životati u čemu je fora, pa svatko zna hodati, zar ne? I ja sam se vodila time na početku, kontam, ono, u čemu je kvaka, pa to može svatko.
Može naravno, da se ne zavaravamo ali nije baš ni lako.
Meni je tata povjerovao da ću uspjeti tek nakon što sam se vratila sa drugog izleta neozlijeđena, a od Omiša i penjanja ne progovara baš mnogo o mom planinarskom iskustvu. Nakon odrađenog “top rope” penjanja jedini top kojeg on spominje je onaj iz kojeg će me ispaliti ako me vidi na slikama da opet visim sa kojekavog užeta.
Svašta smo vam mi naučili u ova dva mjeseca. Svašta što će nam valjati u životu, nevezano za to nastavili planinariti ili ne, ali kad smo kod toga ja ne mislim na maturi stati, idemo sve do doktorata i preko! 🙂
Naučili smo da igrom slučaja okupljena ekipa može postati pravi mali kolektiv koji funkcionira i više nego dobro bez nekih podjela na grupice i kojekakve klanove.
Ufuravali smo se iz vikenda u vikend u te naše nove uloge i osim tijelom pristustovali smo duhom. Materijalno smo spominjali samo kada smo pričali koliko smo platili planinarske štapove, gojzerice, koliko nam je litara velik ruksak i tako to. Do unazad nekoliko tjedana nisam ni mogla sebe zamisliti kako guglam planinarsku opremu i šatore, a kamoli da ću na iste trošiti novce.
I znate šta, to mi je najbolje potrošen novac u zadnje vrijeme, jer ta simbolična svotica koju sam potrošila na sve ono što sam željela kupiti sebi za planine je ništa u odnosu na ono što sam dobila zauzvrat.
Nova poznanstva, sate i dane smijeha, korake i korake prehodane po našim lijepim planinama, pluća ispunjena najsvježijim zrakom, buđenja uz cvrkute ptica i šum mora i mogla bi ovako do u beskonačnost, jer svima vam je već jasno da ako mene netko ne zaustavi  ja neću stati.
A ipak se moram pripremiti za maturalno večer. Mada ne smijem se puno dotjerati da me raja prepozna, jer nakon što s nekim provedeš vikende i vikende na planini i u šatoru, jasno im je već kako izgledaš bež šminke i kojekavih filtera. 🙂
I da, još jednom, hvala vam svima planinari moji, i kao što Jospo reče “Ovo nije kraj, ovo je tek početak!”
P.S. Jer penjati se mora!
Planinarski pozdrav