Kako smo proslavili titulu – 5. izlet planinarske škole – Botin, Velež
Stigla je još jedna sunčana nedjelja i nova avantura polaznika planinarske škole. Svjesni rizika da će povratak s planine biti u popodnevnim satima i da možda nećemo stići na utakmicu bodriti Zrinjski, ipak uzbudljivo pakiramo ruksake i spremamo se za današnju pustolovinu, ovaj put s ciljem popeti se na najveći vrh Veleža – Botin, na 1969 mNv. Na izlet nas kreće pedesetak i svi, osim vodiča Josipa, u autobusu pronalaze mjesto za sjesti. Polazište uspona je sa platoa Podveležja iz Gornjeg Kružnja, u zaseoku Avlije do kojeg vodi asfaltni put. Lagano krećemo makadamskim putem s našim vodičima, Josipom na čelu kolone i Bojanom, koji je upravo stigao s proslave godišnjice mature, na dnu kolone. Nera je također tu, danas su joj dva mjeseca. Većinom gledamo u pod i pazimo kako hodamo po nezgrapnim škrapama, no ukoliko podignemo glavu i pogledamo prema ogromnom Veležu, čini se kao da do samog vrha treba hodati cijelu vječnost ili bar pet dana.
Hodajući, nailazimo na mnoge zanimljivosti, koje daju autentičnost ovoj planini. Najprije nas s obližnjeg brežuljka pogledom ispraća nena, a zatim susrećemo stado ovaca i koza. Planinareći dalje, na našem putu se pojavljuje krevet. Da, krevet. Tko je bio s nama, zna o čemu pričam. Slikanje s dronom je također bilo u planu pri usponu, no, dron nije poletio. Zmija ovog puta nije bilo.
Staza dalje vodi kroz bukovu šumu i prolazeći razmišljam kako je predivna te kako definitivno nema boljeg načina za iskoristiti dan od odlaska u prirodu. Po izlasku iz šume, slijedi strmiji uspon golim kamenjarom i siparom i tako sve do vrha. Nekoliko puta nam se čini da kraja nema, ali odustati nećemo. Idemo lagano i sigurno, s nekoliko kratkih predaha. Doktorica Martina bodri planinare s izjavama poput: „Nema stajanja, ali možemo na stajanje!“ i puna elana hitro se penje kako bi popodne stigli na utakmicu. Vjetar puše, a sunce prži, ne znaš bi li ostao u vjetrovci ili ne. Putem vidimo i uvale u kojima još uvijek ima snijega, a i biljke proljetnice poput jaglaca i ljubičica. U jednom dijelu smo se trebali rukama čuvati za stijenu i tako ju prijeći, tako da nam je to bila blaga priprema za sportsko penjanje.
I tako, malo po malo, stigošmo mi do samog vrha. Tu smo se odmorili, pojeli i slikali (popularno je bilo slikanje sa Zrinjski šalom), jer ako se ne uslikamo, to je kao da nismo ni bili. Kad se popenješ i pogledaš s vrha, okružen prirodnim ljepotama ove surove planine, shvatiš kako si zapravo mali naspram svega što postoji oko tebe. Zaboraviš i na umor od pet sati uspona prema vrhu te smatraš kako je vrijedilo. Nakon zajedničkog slikanja sa Zrinjski zastavom, kao podrška osvajačima titule, krećemo prema podnožju planine, već svjesni činjenice da na utakmicu nećemo stići. Na silasku pravimo dvije kratke pauze, jednu u šumi, drugu za slikanje s dronom – ovog puta je poletio. S uspona na Botin nosimo lijepe uspomene te je naša ljubav prema planinama sve veća. Sišli smo i ulazimo u autobus te do nas dolazi informacija da Zrinjski vodi 3:0. Osvojili smo titulu!
Tekst: Marijana Leventić