Jesen bez lišća na koti 2055 – Botini
Odugo već u nogama ne osjećam nekadašnju lakoću pa se vadim na meteorološke pojave, na neispavanost, na sjedilački način življenja i druge stvari koje ne mijenjaju činjenice. Ali tog jutra sve je nekako bilo potaman. Mišići, glava, misli, sve je bilo fino uštimano, a kroz laganu koprenu mraka slutio se vedar dan. Dok smo se vozili od Bijelog Polja prema Rujištu na radiju je Zekerijah pjevao o posljedicama sevdaha koji muči lijepu Magbulu. Razumijemo Magbulu, ta oboje smo teške sevdalije.
Nije bilo tako rano, ali Rujište je još bilo u dubokom snu kad smo se zaputili prema Vilinom klancu, pa čak ni ona dva haskija, koji se redovito oglase kad prolazimo, ovaj put nisu zalajala na nas. Prošli smo kao sjene. Po ulasku u bukovu šumu osjetila se još jača prisutnost tišine. Ni vjetra, ni ptice, nepomično jutro šutjelo je svoj san u šumi. Ni mi nismo imali potrebu govoriti, ponekad bismo tek stali da upijemo u sebe trenutak tog savršenstva.
Kad smo došli do doma na Bijelim vodama sunce je već bilo oživjelo okolinu novim nijansama. Godilo nam je osjetiti toplinu njegovih zraka na leđima dok smo doručkovali.
U dolini, na ledini uz bunar ostavljena kanta koja inače bude nataknuta na kočić kako bi bila čista za upotrebu. Bunar otvoren. Zahvatimo vode i onjušimo je jer su nam u par navrata planinari spomenuli da voda na Bijelim vodama odnedavno ima neugodan miris. Nama je bila sasvim u redu. Srčemo vodu glumeći životinje. Oprali smo kantu i postavili je na mjesto koje zaslužuje – na motku! – zatvorili bunar i nastavili dalje. Kamenac je bio ozbiljan, Sivadije naizgled ugodno tople, pitomije.
Šetali smo pogledom od jednog do drugog dok smo kroz dolinu Bijelih voda išli prema Malom Prijevorcu. Sve češće se uhvatim kako dok prolazim nekim krajolikom zamišljam kako bi on izgledao u nekom drugom godišnjem dobu. Pokušavam vratiti sliku od zimus, kada je snijeg cijeli kraj bio zamotao i zaoblio mu grbe, i smjestiti pojedine prizore od danas u taj zimski prizor. Tu i tamo nešto i uspijem uklopiti.
I baš nekako kad smo krenuli stazom koja nas je vodila desnim krajem Velikih bara, na vrhu Velikih Vršina ugledasmo 4 mrava – naši prijatelji iz društva (Stana, Zoka1, Zoka2 i Nikola) koji su jučer otišli pripremiti sklonište za zimu. Razveselilo me pa sam viknula iz sveg glasa da me čuju od čega se Jopa nakostriješio: – Ne viiiči!
Istog trena sam zanijemila, bilo mi je malo neugodno a bilo mi je i jasno zašto je to rekao. Promatrati to prostranstvo u tišini i svjesno biti njegov dio, bio je vrhunski doživljaj. Oni koji su osjetili znaju o čemu govorim.
Nikada nisam išla na Botine, a ni Jopa nije išao s ove strane, ali nismo se brinuli da nećemo naći put do željenog odredišta. Nebo nam je bilo naklonjeno a i planina nam je na puno načina iskazivala dobrodošlicu. Radovalo me što silazimo s utabane staze i idemo u nešto novo. Preko kamenih gromada do sipara čija nevinost je bila pravi dar za naše korake. Kamenčići su se oslanjali jedan na drugi stvarajući mekani zvuk, nisu se kotrljali, nisu nas vraćali nazad, tako da smo lako išli prema stijenama.
Hej! – potpuno novi prostor u Prenju! Bili smo očarani onim što vidimo. Kako je lijepo. Mogli bismo ovuda, pa tamo, pa ćemo između one dvije stijene, pa gore pored kleke, pa lijevo, skroz gore desno. Napredovali smo cijelo vrijeme uživajući. Jopa prvi, ja za njim. Iako smo tu i tamo složili hrpicu kamena, jer znali smo da fora s mrvicama ne pali uvijek, on je hodao kao neko ko zna put. I stvarno zna. Takav je Jopa.
A na vrhu, – Aaaaaaa! Bože moj koliki je taj Prenj!
Gledamo Vjetrena brda i Lupoglav, gledamo Čemerni do, Kantar, pogled nam mami Zelena glava koju, iako sigurna da je to ona, jedva prepoznajem iz ove perspektive. Onda na drugu stranu, preko grebena Botina prema Sedlima, Vršinama pa skok preko dolina na Sivadije. Sretni dišemo, Prenj nas voli.
– Ajde stani da te slikam s Lupoglavom!
– Slikaj me da se vidi moja kuća! – veli Jopa (kakve li planove gradi u toj svojoj pametnoludoj glavi?) i stane tako da ne vidim ništa osim sjenovite dubine Poljica, a još mi sunce stalno ulazi u kadar tako da na kraju dirnem ekran nadajući se da će se kakav krović ipak vidjeti na slici.
Ležati u prančioku na Botinima i uživati u danu koji je toliko lijep da se čini da će trajati vječno je povlastica koju koristimo sa zadovoljstvom. Čista uživancija! Hrana je ukusna, a mjesec studeni tog dana je bio ugodno topao.
Silazimo vrteći u glavi neke glupe pjesme, obično se takve ugnijezde u mislima i ne možeš ih otjerati da se na glavu nasadiš pa se i ne trudimo. Pjevamo ih, smijemo se i dobro nam je. Zastajkujemo, razgledamo, zadržavamo se gdje nam se svidi. Istražujemo prostor.
Kako smo se spuštali s vrha sunce kao da nije imalo više snage da nas prati, kao da se lagano opraštalo i postadosmo svjesni da ovaj dan ipak ima svoje trajanje i kraj i da nam valja nazad.
Dođoše u misli neke druge pjesme, pjesme koje u sebi nose tugu kasne jeseni, opalo lišće, usamljeno graktanje gavrana. Kao da odnekud iz daljine, od Zubaca i Osobca, dođe zvuk harmonike i dobro znana melodija. Pjevam tiho, onako za sebe i za neki moj unutarnji svijet.
– Kako je fin zvuk, jel’ čuješ? – upita Jopa očaran akustikom koju stvaraju prenjske dvorane, – ajde ponovo!
Pjevam i u jednom trenutku prepoznajem to što je i on čuo. Bio je to zagrljaj domaćina koji nas je ispraćao znajući da ćemo ponovo doći.
Dragica Lupić
