Izvještaj s uspona na Veliki Vran

Tekst i fotografija: Bernarda Jozić
U nedjelju, 1.3. 2015. god. nekoliko članova HPD Prenj 1933 sudjelovalo je na tradicionalnom usponu na Veliki Vran 2074 (mnv) povodom dana općine Jablanica, koji je po 10 put organiziralo društvo PSD Vilinac iz Jablanice. Krenuli smo u 7h ujutro i nakon jutarnje kave u “Hajdučkim vrletima”, naša skromna ekipa od 3 člana pridružuje se ostalima i krećemo na Veliki Vran od Hajdučkih vrleti dijagonalno prema stećcima, jer je pristupni makadamski put za Trnovac bio neprohodan zbog snijega. Već od samog starta hodamo po snijegu u koji mnogo propadamo što je veliki izazov za one koji su prvi u koloni od stotinjak sudionika i prte stazu. U prvom dijelu uspona, do izlaska iz šume je bilo izuzetno toplo te se moglo i u majicama kratkih rukava, doduše za one manje zimogrozne. Nakon šume već nastupaju blage promjene kako zbog tvrđeg snijega po kojemu hodamo tako do vjetra koji biva sve jači, al’ barem ne propadamo više toliko. Kolona se razdvaja, svatko se drži svog tempa. Vjetar neumoljivo puše sve jače. Na zaravni pred završni uspon u roku od jedne minute upadamo u maglu i jak vjetar gdje nam planina izvrsno pokazuje kako ćudljiva zna biti! Polako, ali sigurno i u punoj planinarskoj opremi kao u filmu „The edge of tomorrow“ probijamo se prema cilju koji ne vidimo a sve što čujemo je jak vjetar i disanje ispod slojeva opreme. Zanimljivo je kako baš u takvim trenucima kad je čovjek na rubu snage i izdržljivosti sve druge ovozemaljske stvari užurbanog života bivaju tako malene i nevažne. Napokon na vrhu: jak vjetar, oblaci koji brzo putuju, pogled na Blidinje i Čvrsnicu okovanu snijegom. Sve što vidim su razne nijanse plave i bijele boje, kao da nisam na ovom svijetu, kao na Marsu, ali iskreno, sumnjam da je Mars ovoliko lijep! Užurbano vadim fotoaparat kako bih snimila cjelokupni doživljaj, skidam rukavice, prsti mi se lede, ali neka, da snimim ako se slučajno usudim zaboraviti! Krećemo nazad. Spust je bio težak, isključivo zbog snijega koji popušta pod 200 nogu. Propadamo, padamo. Ali sve je to sastavni dio, kako života tako i planinarenja. Nastavljamo dalje. Spustili smo se u 14.30. Okrijepljeni i presvučeni, ali i, što je najvažnije, restartani za novi tjedan vraćamo se svojim kućama sretni i zadovoljni.