Izlet XII. planinarske škole HPD Prenj 1933 na Veliku Vlajinu (1780m), Čabulja

Ove godine planinarska škola kao što smo već spominjali nema baš velike sreće sa vremenskom prognozom. Zbog najavljenog lošijega vremena u nedjelju, izlet smo ipak odlučili odraditi u subotu 25.5.2019.

Prema dogovoru da krenemo u 7:00 sa stadiona u Mostaru, vesela ekipa se okupila i krenuli smo autima prema našem odredištu, planinarskom domu Bogodol na 830 metara nadmorske visine (ja sam kasnila par minuta 🙁 ). Nakon okupljanja i pripreme opreme krenuli smo prema našem cilju, a to je vrh Velika Vlajina, 1780 mnv.

U 7:55 smo krenuli iz planinarskog doma, vrijeme nas je odlično poslužilo, čak je za početak bilo vruće, što nam je dodatno crpilo snagu, te smo svako malo stajali i pili tekućine. Prvi dio uspona nismo imali šume ni raslinja da se malo sakrijemo od sunca, ali smo junački izdržali, pravi prvačići. Kroz priču i druženje, stigli smo na prvi dio i napravili pauzu od nekih 15-tak minuta, odakle se pruža pogled koji mami dah. Kad smo već tu uvidjeli ljepotu koja se pruža ispred nas nismo bili ni svjesni što nas čeka na samom cilju.

U razgovoru sa planinarima dužeg staža nego što naša škola traje, vidjeli smo vrhove Ošljar, Duboki do, kuće za odmor, pravi raj za dušu i tijelo, bijeg iz svakodnevnice i užurbanog života.

Tijekom uspona nismo imali pitke vode, ali smo stigli do malog jezera koje se smjestilo na početku šume i pridonijelo ljepoti tog odmorišta Gonđuše gdje su ljudi napravili klupe i stolove od drva. Tu smo imali pauzu da napunimo baterije i krenemo dalje prema našem cilju.

Nakon odmora na vrhu, fotografiranja, upijanja svakog trenutka i pogleda na sve oku vidljive planine krenuli smo nazad. Ta ljepota i mir, sreća i ponos se ne mogu dočarati fotografijama, to je pobjede sebe samoga.

Istim putem se vraćamo i pazimo niz prvi dio kako sići jer je malo opasnije zbog skliske trave i kamenja.

Evo nas opet na početku našeg puta nakon cc 23.300 koraka, 1780 m nadmorske visine i nebrojeno sreće jer smo osvojili još jedan vrh, u planinarskom domu Bogodol, gdje nas čeka logistika i roštilj. 🙂

Svi iščekujemo taj roštilj i druženje, bez obzira što smo čitav dan bili skupa, ali druženja nikad dosta.

Neki su morali ići radi drugih obaveza, a dio nas koji je ostao se družio, pričao, smijao, naravno bilo je ića i pića. Ekipa je to odradila vrhunski, svaka čast. Naravno vodiči su nam rekli da to nije standardno da se tako druže, ali džaba im sada to govoriti mi smo se već naviknuli, pa se ne mogu izvući. 🙂

Uz druženje, vatru, pivu, vino, nove nadimke i smijeh su krenuli i dogovori za Omiš, što nam naravno kao što je već do sad jasno iz svih naših izleta, dirigira KIŠA. Na kraju našeg planinarenja i druženja, ide izreka koja kaže: “Priroda je velika, a čovjek je malen.” Nekada nismo ni svjesni što imamo i gdje živimo. Stoga je važno iskoristiti svaki trenutak i napuniti baterije za sve što nas čeka, a planinarenje je baš to!

Velika Vlajino hvala ti i do sljedećeg druženja!