Izlet XII. planinarske škole HPD Prenj 1933 na Botin (1963m), Velež
Napokon nas je vrijeme poslužilo da idemo na izlet dva vikenda za redom. Poslije Čvrsnice vrijeme je za Velež i uspon na njegov najveći vrh Botin. Bilo je dvojbi Brasina ili Botin na kraju je našim izborom odluka pala na Botin. Sad nakon što je sve završilo mogu reći da je izbor bio dobar, ali pri zadnjem usponu na vrh pomislila sam da to ipak nije bila toliko mudra odluka.
Procedura je standardna, okupljanje ekipe u 7 sati ispred stadiona, raspoređujemo se u automobile i krećemo prema Podveležju gdje je početak našeg uspona. Prvi dio prolazimo makadamskim putem, onda idemo stazom kroz šumu, opustošenu požarom ili nelegalnom sječom drva ili čak oba čimbenika istodobno. Nakon prve pauze krećemo strmijom stazom koja je već malo zahtjevnija i neugodnija za hodanje jer nas je čitavo vrijeme pratila lagana kiša, zemlja je bila blatnjava i skliska. Napokon izlazimo na čistinu – greben s kojeg se pruža prekrasan pogled na dolinu koju malo zaklanjaju magla i oblaci, no ti nikako ne umanjuje ljepotu pogleda u kojem uživamo.
Nakon slikanja, kraće pauze, dalje nastavljamo uglavnom stjenovitim dijelom staze jer su šume ili ono što je ostalo od njih ostale daleko iza nas. Nakon kraćeg vremena napokon možemo vidjeti vrh koji je naš konačni cilj. Čini se blizu, ali samo tako izgleda. Do vrha ispred nas je velika strmina koja nikako da završi, i traje i traje, svaki trenutak kao vječnost se čini. U tim kritičnim trenucima prolazile su kroz glavu iste misli, zašto je meni ovo trebalo, ovo nije za mene, kog vraga radim i slično. Ta prolazna kriza bi postojala uvijek samo što je ovog puta bila mnogo intenzivnija. Ovo je bila borba sa samim sobom, sa svojim ograničenjima i strahovima, koja je ovaj put na sreću prošla dobro kada smo napokon ugledali vrh i samo par koraka koji su nas dijelili od njega.
Odjednom kao da je sve nestalo, ništa, nema više ništa. Samo pogled, na kamen, golet, šume, najveće vrhove okolnih planina Čvrsnice i Prenja i jednostavno nestvarna ljepota u beskraj. Ta planina koju sam čitav život gledala iz podnožja i divila joj se, koja je bila nestvarno lijepa ljeti kada bi se svojom posebnom bojom izdvajala iz mnoštva zelenila u podnožju i zimi kada bi na njoj ugledali prvi snijeg na vrhovima, sada je bila pod našim nogama.
Ponos koji u tom trenutku osjećam, zbog sebe, svih ljudi koji su tu, ljepota koju trenutno vidim i taj neopisiv osjećaj kojim nas je Velež počastio ništa su naspram svega što smo do tada prošli. Sve od prije se zaboravi. Možda ćemo sljedećih dana imati upale mišića, tetiva ili povišenu temperaturu nakon ovoga ali to će sve sigurno brzo proći dok ono što smo tu doživjeli to je ono što vječno ostaje. Silazak je prošao dobro bez većih teškoća… Samo se šalim, nastavak slijedi.
Ako smo mislili da silazak s planine ne može biti duži nego uspon ovaj put smo se gadno prevarili. Klizava staza, kiša koja nas je čitavom putem pratila kao da nisu bile dovoljne, u jednom trenutku negdje smo promašili stazu i dodatno hodali nekih sat vremena. To je bilo sat vremena hodanja u potpunoj tišini, svatko u svojim mislima, koliko god mi je bilo s jedne strane krivo što nismo na pravom putu, s druge strane mi je bilo drago, vremena za razmišljanje na pretek dok korak po korak po blatnjavoj stazi se spuštamo. Velež nas je još jednom iznenadio i pokazao nam svoje ljepote iz neke druge perspektive. Tako da evo mi se praktički nismo izgubili, nisu nas ostavili, mi smo jednostavno odlučili vratiti se nekim drugim stazama. Ok Bojane, nećemo više nikada.
Za idući vikend predviđen je uspon na Veliku Vlajnu, jedva čekamo vidjeti kakva nam je iznenađenja Čabulja pripremila.