Izlet u Grčku – Olimp

Ispričat ću Vam planinari našeg Društva svoj neobičan san… Naime, naveče 10/11 rujna ove godine sanjala sam da smo grupa pod nazivom, Dado, Danijel, Kruno, Dragica, Gabi i ja pod vodstvom Luke i majstora za volanom Josipa Drmaća, te pupoljka naše ekipe Vedrane Krešić krenuli na neobičan put.

U srijedu 11. rujna krenuli smo u pomenutom sastavu ispred, u poslijednje vrijeme, uhodanog mjesta sa stadiona Zrinjski u 8 h. Društvo mi idemo u Grčku putem koji su odabrali „majstori“ ovog plana, Bileća, Nikšić, dijelom Albanije, Makedonija i pravo u Grčku. Put je prošao bez problema te smo kasnijim večernjim satima stigli u mali gradić Litochor po dogovoru vodiča Luke Mandića. Hotel je smješten na samoj plaži Egejskog mora. Tu smo prespavali, te poslije doručka uživali u ljepoti i toploti i mora i sunca.
U dogovoreno vrijeme krenuli smo prema domu koji je smješten ispod samog Olimpa. Već nakon nekih pola sata vožnje trebalo se planinarski opremiti i krenuti prema zadanom cilju. Krenuli smo naoružani svako sa svojom kondicijom prema domu gdje je trebalo planinarskog pješačenja dva do tri sata, zavisno radili se o Luki ili npr. o meni koja ovo pišem. Bilo kako bilo našli smo se svi ispred doma bez upaljenih svjetiljkih na čelu. Dom je jedno prekrasno zdanje smješteno ispod Olimpa sa uređenim prostorom kao i uređenim gotovo strogim pravilima ponašanja u tom prostoru. Naprimjer tišina, ni slučajno obuven, i nešto što nama obično ne odgovara spavanje u 10 h po njihovom vremenu, zamislite po našem u  9h. Tu nas Luka strogo nadzire i svi smo to pravilo bez pogovora prihvatili. Znamo sutra nas čeka dosta naporan i neizvjestan dan.
Po dogovoru s vodičem dogovoreno je da se krene u pohode čudesnoj planini Olimp u 7 h. To pravilo smo prihvatili, svi smo na vrijeme krenuli te su se na tom putu mješala i razna druga lica, ali moj lik bio je Kruno čiji sam korak uporno pratila odnosno on se prilagodio mome.
Krenuli smo dobro uhodanom stazom, šibani vjetrom, mutnim pogledom kroz maglu, ali nas na trenutak pomiluje i sunce i sve tako naizmjenično 3 h do vrha koji se zove Skala 2866 mNv. Da nisam čula legendu da su upravo tu na Olimpu smješteni Bogovi sama bi tu priču iskonstruirala. Od toga raskrižja nastupa jedna dionica puta koja traži tvoju osobnu odgovornost – jedan dio kamenih ploha koje te primoravaju da koristiš i ruke i noge i koncentraciju. Vremenski je to možda nekih pola sata, ali meni je izgledalo put u vječnost. Uz pomoć, s jedne strane Dragice, a s druge strane Krune, smanjivao se strah, pobjeđivala se nesigurnost, a Lukin glas mi se učino da mi se javlja jedan od Bogava do kojeg sam i sama stigla. Pa ljudi moji, moji dragi planinari ja sam na vrhu Olimpa tj. najviši vrh koji se zove Mitikas 2917 mNv.
Samo jedna slika i bježi da Bogovi što manje pokazuju svoju moć.
Ne znam kako se zove Bog vjetra, ali znam da je svoje lice potpuno otkrio, odlučio je taj dan pokazati svoju moć, navući i maglu i nedozvoliti nam da gledamo što želimo, ali srećom javljao se povremeno i Bog sunca, pa je puštao svoju svjetlost u dovoljnim dozama. I to je to- treba se polako vraćati jer ima još napora do povratka do doma.
Tu dionicu moga sna sam sama proživljavala, ništa strašno, samo da me nije plašila jačina vjetra koji me je na pojedinim mjestima gurao po Olimpu kako je i gdje htio. Pored tih vremenskih neprilika (bez kiše) našli smo se u dogovoreno vrijeme u domu, te smo nakon kratkog odmaranja ponovo krenuli prema odredištu, tj. prema našem vozilu koje se nalazilo na odaljenosti 2-3 h hodanja. I to vrijeme smo ispoštovali, te krenuli u Ohrid. Tamo smo smješteni u prekrasnim 3-krevetnim apartmanima u centru grada s pogledom na Ohridsko jezero. Na spavanje smo se rasporedili po dogovoru.
Sutradan je tj. 14. rujna, subota osvanuo prekrasan sunčan dan te smo poslije doručka imali neograničenu slobodu uživanja u Ohridu. Zaista smo to i iskoristili, te se sretali Dado, Kruno, Dragica, pa Gabi, pa Danijel, pa Vedrana pa ja i tako nekoliko puta. Taj za mene prelijepi dan je završio. Dobro naspavani spremni smo sa povratak tj. na put koji nije baš kratak.
Tu nastupa majstor volana Josip Drmać. Sad počinje novo druženje koje nam pruža unajmljeni kombi. Naizmjenično se isprepleću Dadina povijesna pripovjedanja koja su silno bogata i Dragičini melodični zvukovi sa Gabinim završetkom  da-ga-da-ga-da koji gotovo miluju cijelo društvo. Uz male kratke stanke stigle smo sretni u Mostar oko  8h.
Ljudi samo da vam kažem ovo nije bio san, ovo je istina!
Ovo se stvarno dogodilo.
Ponosna sam što sam članica HPD Prenj 1933 Mostar i zahvaljujem se društvu što mi je omogućilo svojom organizacijom, koja je bila bez ijednog lapsusa,  da provjerim i doživim vrhunac svoje želje da se zovem p l a n i n a r.
Tekst: Smilja Crnogorac
Slike pogledajte u galeriji: [print_gllr id=1619 display=short]