Dva dana na Veležu

Svake godine naša planinarska škola kod mladih ljudi izaziva oduševljenje i budi ljubav prema planinama koja je živa i djelotvorna. Ove godine je to nekako posebno izraženo pa su se neki odlučili i javno progovoriti.  Nakon objavljenog teksta o izvoru Mostarske Bijele, evo još jednog teksta o ljudima i planinama:
DVA DANA NA VELEŽU
Tekst: Josip Ivanković
Hodajući tog dana ulicama Mostara stalno sam mislio o glavnom problemu svih Mostaraca, a to je šta raditi  za  vikend. Na um su mi padale samo  dvije stvari, prva – piti kavu na nekom mjestu gdje prolazi mnogo ljudi, a druge se trenutno ne mogu sjetiti. Pritom sam susreo mog iznimnog prijatelja Josipa koji je planinar, biciklist, penjač  po stijenama, vodič  i šta sve ne ( mislim da je zavrsio barem jos dva tečaja za koja ja još i ne znam) koji mi je predložio da s njim i planinarskom školom idem na najviši vrh Veleža, Botin. Ideja je bila da prenoćimo u planini i sljedeći dan se popnemo na vrh. Kako mi je to zvučalo primamljivije nego moja ideja objeručke sam je prihvatio što se na kraju pokazalo kao i najbolja odluka toga tjedna.
Polazak je dogovoren od stadiona Zrinjskog gdje smo se svi skupili i krenuli u pustolovinu. Krenuli smo u tradicionalnom žutom kombiju društva koji ima svojih mana, ali zar ih nemamo svi. Putem do Kružnja, sela odakle kreće naš uspon protekao je u prijateljskom razgovoru  i osvrtom na protekle uspone i mjesta gdje se još planira ić. Naši vodiči s polazišta bili su Josip i Dragica. S Josipom sam vas upoznao , a sad ću s Dragicom. Dragica je isto planinarka, vodič, ima predivan glas, ma dosta. Nadam se da ste dosad shvatili da nismo imali obične vodiče, nego mogu slobodno reći dvoje izuzetno sposobnih ljudi s kojima odlazak u planinu je ne samo siguran, nego i prožet zadovoljstvom i raznim zanimljivim aktivnostima.
Krenuvši stazom, primijetio sam kod polaznika planinarske škole da iako se radi o ljudima različitih osobina i ponašanja da svi dišu kao jedno. Moram priznati da nikad u životu nisam vidio tako mnogo ljudi, a tako jednu povezanost. Vjerujem da i naši vodiči imaju udjela u tome, ali ipak ću ovo svojstvo pripisati planini. Ne bi bilo u redu od mene, ipak smo bili u njenim rukama
Hodajući već neko vrijeme dolazimo do KREVETA. Da, dobro ste pročitali, KREVETA (prolaznici kroz ovaj kraj znaju o čemu govorim). Ako vam se nikad nije dogodilo da hodate prirodom i naiđete na krevet imate stvarno monoton život i vrijeme je da nešto promijenite.  Od KREVETA  smo krenuli makadamskim putem u raskoš Veleža. Prelijepe ledine i drveće lagano prostiru put prema našem mjestu gdje ćemo postaviti šatore i prespavati. Vodiči opet nisu pogriješili i odabrali su prelijepo mjesto u podnožju Botina.
Odmah nakon dolaska postavljamo šatore te kreće paljenje vatre, ali ne na tradicionalan način, nego kremenom, a tko drugi nego Josip.
Pošto se nedaleko od grebena koji vodi do vrha nalazi izvor pitke vode, Josip vodi nas trojicu sa sobom da obnovimo zalihe. Pritom nam pokazuje jedan od svojih trikova, a to je kako se iz snijega pravi voda, ali zbog bržeg i ekonomičnijeg načina, ipak odlazimo do izvora. Kao zahvalu što smo pošli s njim vodi nas do vidikovca odakle se pruža predivan pogled na Prenj, Crvanj… uglavnom neću vam više govoriti nego je bolje da sami dođete i uvjerite se.
Po silasku u kamp jedan dio ekipe  igra određene društvene igre dok je drugi uz logorsku vatru i lagano se priprema za noć. Noć je po meni bila najbolji dio uspona  jer smo tu svi bili poredani uz vatru. Krenule su razne šale i smijeh. Kako se noć polako spuštala krenuli smo na počinak dok je dio ekipe ostao uz vatru. Probudivši se sljedećeg jutra bili smo iznenađeni spoznajom da je dio ekipe prespavao uz vatru. Bravo za njih!
Krenuli smo prema vrhu . Dragica nas je dovela do jednog bajkovitog reljefa, kamenih ploča kao da ih je sama planina poredala  i njima satkala put prema vrhu. Pritom smo naišli na mnoge uvale u kojima se i u ovo doba godine još uvijek nalazi snijeg, ali pored ovoga najviše nas je iznenadio Dragičin glas kad je pjevušila za vrijeme odmora. Stvorila je jedan dosad neviđeni ambijent koji je na mene ostavio pozitivan dojam, a vjerujem i na druge jer joj se u pjesmi pridružila gotovo cijela škola. Lagano koračajuci prema vrhu , neumorni i  puni emocija priželjkivali smo vrhunac ture , a to je napokon se popeti na vrh i osvojiti Botin. Nedugo zatim i to se dogodilo. Bili smo na vrhu i bilo je točno onako kako smo priželjkivali, mozda i bolje. Neću vam opisivati, nego svakome želim da ode gore i sam se uvjeri u ono što smo mi vidjeli. Dok smo bili na vrhu na nagovor mnogih Dragica je opet krenula s pjesmom i to ne samo jednom, nego više i to ne samo na jednom jeziku, nego više. Mislite da se zezam s vama, a pa nisam. Pjevala je na makedonskom,  pa neku židovsku ljubavnu pjesmu i neku irsku tradicionalnu ili je pak škotsku, nemam više pojma, uglavnom sam u sebi pomislio „pa pobogu, odakle  ih vise vadis?“. Kraj Dragičinih pjesama označio i kraj našem boravku na vrhu. S vrha se opet spuštamo u kamp i tu se odmaramo i pripremamo za put nazad. Da vas uvijek u planini može nešto iznenaditi uvjerio sam se i sam ovoga puta. Naime, znali smo da dolaze iz HGSS-a da nam pokazu pokažu par vježbi( rad s psom i kako napraviti nosila u slucaju ozljede) ali nitko nije očekivao jedno predivno biće, jednu malu djevojčicu koja nam je čak onako umornima nakon dva  dana u planini izmamila osmjehe na lica. Dok su članovi HGSS-a izvodili pokazne vježbe s potražnim psom malena djevojčica je prilazila svakome od nas i zaokupljana nas razgovorom, te su neki od nas potpuno zaboravili pratiti tim i posve se posvetili djevojčici. Odlazak potražnog tima bio je okidač za pakiranje stvari. Nažalost. I tako se vesela družina zaputila prema mjestu odakle smo pošli. Još jednom naši vodiči nas nisu iznevjerili i sigurno su nas vodili na mjesto odlaska. Putem je bilo razgovora o dojmovima, o ispitima koji nas čekaju, uglavnom povratak u normalan svijet i .. kad opet – KREVET!
Vraćamo se  polako našim domovima i ulazimo u monotoni  grad, te pritom prolazimo na veliku većinu ljudi koja sjedi u kafićima i mislim u sebi, to sam mogao biti ja ili bilo tko od nas, ali mi je drago sto je ispalo posve obratno. I kafić je manje dosadan nakon planine.
Ljudi idite u planine jer, kako kaže nas vodič Jopa – HODATI SE MORA!