Durmitor: 17.-19. lipanj 2016.

Konačano je stigao i taj petak, pakujemo stvari i napuštamo mostarsku sparinu te idemo na crnogorski Durmitor u osvajanje njegovog najvišeg vrha:Bobotovog kuka na 2.523 mnv.  Ekipa od 14 planinara i 1 planinarskog psa zaputila se prema Žabljaku. Nakon kratke i malo poduže pauze tj. gledanja utakmice u Nikšiću, stižemo u Žabljak u sumrak. Smjestili smo se u bungalove i do ponoći smo većinom svi bili u dubokom snu jer valja ujutro poraniti i poći u 7 sati iz Žabljaka.
Svanuo je lijep sunčan dan: kao stvoren za planinarenje. U 7.30 smo nas 11-ero stigli do naše polazne točke: Dobri do na 1722 mnv. Putem prolazimo pored nekih od Durmitorskih 48 vrhova iznad 2.000 metara: „Šareni pasovi (Štit)“ na 2.236, „Zupci“ (2.309), „Đevojka“ (2.440), a prolazimo i pored prvog od Durmitorskih 18 ledenjačkih jezera:  „Zeleni vir“ na 2.028mnv. Sve do prijevoja koji je na 2.351 m vrijeme je bilo idealno. Na prijevoju uočavamo da put do Bobotovog kuka vodi preko nekih 30-ak metara snijega koga je teško zaobići, a kad već imamo i potrebnu opremu: postavljamo uže, stavljamo dereze, cepin u ruke i polako. Kada smo prešli snijeg pruža se predivan pogled na Veliko i Malo Škrčko jezero sa 2.420mnv. Dok uživamo u pogledu razmatramo kako ćemo zaobići snijeg na nekim dijelovima u završnom usponu na Bobotov kuk. Uspješno zaobilazimo snijeg i dolazimo do sajli koje su jako dobro postavljene. Nakon nekih 10ak minuta druženja sa sajlama, osvajamo i službeno najviši vrh Crne Gore. Pogled sa vrha je nešto što se riječima teško da opisati, čak ni slike koje govore tisuću riječi ne mogu prikazati potpunu ljepotu Durmitora. Dok smo se snalazili na snijegu vrijeme se u međuvremenu pokvarilo i nebo je iz plave poprimilo sivu boju, pa se tako uparilo sa sivim Durmitorskim stijenama , a nama pružilo osjećaj boravka na mjestu tamo gdje „nebo dira zemlju“.

Poslikasmo se i lagano nazad, jer valja nam poći drugim putem preko Valovitog dola do Crnog jezera. Prvi dio spusta po jako strmom siparu i snijegu je bio težak, tako da smo opet ponegdje postavljali uže. Situacije su to kada čovjek vidi da unatoč neizmjernoj ljubavi prema planini valja biti silno oprezan. No, riješismo i tu napetu situaciju i nastavljamo dalje po finom terenu, a dio ekipe se odlučuje u posjet Ledenoj pećini. Mi ostali nastavljamo i dolazimo do katuna Lokvice. Osvježavamo se uz pivo i pravac kroz šumu do Crnog jezera. U međuvremenu nas stiže i ekipa iz Ledene pećine tako da se svi nalazimo na Crnom jezeru na 1.416 mnv. Za vrijeme borbe sa siparom i snijegom na prvom dijelu spusta nebo se opet vratilo početnoj plavoj boji, tako da je ovaj dolazak u 17:30 na Crno jezero kao idealan za kratko osvježenje i kupanje; a rijetko da se čovjeku i pruži prilika kupati se u ledenjačkom jezeru.
Slaganjem sa konstatacijom jednog od ekipe „ Nisam se kupao na ljepšem mjestu“, upućujemo se do ulaza u nacionalni park i čekamo prijevoz do Žabljaka. Opet stižemo u sumrak na juhu i roštilj, te uz pivo i vino uživamo uz milozvučno pjevanje jedne od planinarki. Prepričavamo dojmove jedni drugima, a dio ekipe koji je obilazio jezera nam pokazuje kako izgledaju Barno i Zmijino jezero, te Zekova mlinica. Sve su to mjesta koja vrijedi posjetiti.
Ispunjeni dojmovima utonusmo u dubok san oko ponoći. Oko 6 ujutro probudio me ptičji pjev i zvuk stoke koja se goni na ispašu. Nas par smo otišli do centra Žabljaka na jutarnju kavu dok se ostatak ekipe ne probudi. Kada su se svi probudili pao je dogovor da se ide u obilazak Đurđevića mosta i kanjona Tare. Kanjon rijeke Tare je drugi po veličini kanjon u svijetu, odmah iza Grand Canyon-a, a Đurđevića most je građen od 1938-1940 godine, te je impozantna građevinska struktura sa svojih 366 m dužine koja se uzdiže nad kanjonom dubokim 149 m. Nakon prelaska preko mosta i kupnje suvenira polako se vraćamo kući.
Nas par se za taj polazak kući odlučilo preko Durmitora i Pivske planine. Usput zastajemo na Sedlu (1.907.) i pored Prutaša (2.393) radi slikanja i razgledavanja, te kovanja planova za neki budući posjet Durmitoru. Nastavljamo preko Pivske planine, te zastajemo na mjestu odakle se pruža predivan pogled na Pivski kanjon i jezero. Kroz zanimljive tunele nastavljamo put Nikšića, a zatim kroz Bileću i Stolac do Mostara.
U Mostaru nas dočeka kiša. Uz kavu se dogovorismo da ćemo se u budućnosti sigurno još družiti s Durmitorom, jer su 2 dana za ovaj nacionalni park površine 39.000 ha premalo da se vidi i osjeti Durmitorska ljepota. 2 dana su premalo, 2 života bi bila dovoljna. Možda.
Tekst: Bernarda Jozić