Čvrsnica – Dobar, loš, zao

Tekst: Ana Kežić
Rano jutro pola šest, svakog dana putuje moja Milena… Došla je na red i ta davno dogovorena, tzv. velika tura po Čvrsnici. Najzvučniji dio je taj Zli potok, dovoljno da se čovjek uozbilji.
Večer uoči polaska Mijo javio da je bolestan. Okrnjio nam se ionako malobrojan sastav. Ali imamo dostojnu zamjenu – Nikolu, ne damo se smesti.
U cik zore put Grabovice. I već je vruće. Omorina. Primaklo se nebo zemlji. U Drežnici kupimo izvjesnog Hasana. Zavarao nas je na prvi pogled, „nakarminan i opasan“, ali nije izdržao dalje od Bivka. Kaže, nikad mu se to nije desilo, da se tako umori. Kaže, voli hodat po planinama, ali nije nikad bio na Čvrsnici. A iz Drežnice je. Kaže, sam će on nazad. Hajde, kažemo mu mi. Sretno.
Meni, ljubitelju šume i mirisa trulog lišća, ova dionica uvijek fino sjedne. Inače, kasnije smo se složili da bi Bivak trebali uvesti kao eliminatorni kriterij za nove/nepoznate članove.
Nas četvero nastavljamo za Zli potok, spremni k’o spremnici za gorivo. Nije mi se u početku činio tako zao. Ima kamen, ima šuma, ima sve. Šuma miriše. Skoro da kažem bezazlen. Ali onda u jednom momentu kraj staze. Kamo dalje, rođače? Malo trzavica, malo mi je „život visio o koncu“, što bi rekao jedan naš bivši planinar. Ali smireni Nikola produžio mi je vijek trajanja do daljnjeg. Izvukao me jednom rukom. Hvala Nikola! Gdje sam ja požurila, neće se planine same obilaziti.
Preživjeli smo i to zlo. Kuća na Tisama nas je dočekala u svojoj poznatoj i prijatnoj oronulosti. Nakon odmora i okrjepe čeka nas Strmenica. I o njoj ime dovoljno govori. A poznajući našeg vođu, svaku minutu odmora treba cijeniti. Uvijek može narediti pokret. Ipak ga za ovaj izlet treba pohvaliti, pravili smo pauze baš koliko treba. Nije bio gonič robova. Ali kruže priče da je vanzemaljac. Neprovjerene.
Strmenica, kamen i ćelopek, ni daška vjetra, nije nam bilo lako. Prvi tračak svježine tek na samom vrhu, na 2000 mnv. Jezero Crljenak još uvijek jednu trećinu pod snijegom. Udišemo tu punim plućima ljekoviti hladni zrak. Onda još malo ljepote, poravno prema Vilincu. Same noge hodaju. Dva visoka člana ekipe idu odmah na dom, valjda je nizastranu lakše. Samo se strmekni. Mi frikovi ne možemo zaobići Veliki Vilinac. Bila bi šteta ne bacit koji pogled s njega. U tom bacanju jedan smo bacili i prema Pločnom. Pod snijegom je, s olakšanjem utvrdismo. Da nije, možda bi se mi i tamo zaputili. Ali dobro je što nismo morali. Preambiciozno smo to bili zamislili.
Par sličica na Vilincu, upisali se u spomenar u žutoj kutiji i nošeni vjetrom nazad prema domu. Malo ispod doma, na najdražoj čatrnji smo napunili istrošene zalihe vode, osvježili se, odmorili (ccc, stalno odmaramo!) i put pod noge. Preko Peharovih stanova (kod skretanja za Pločno smo malo zažmirili), i Borićevca spustismo se u Masnu Luku.
Dogovoreni prijevoz čekao nas je na starom mjestu. Polako ali sigurno uplovili smo i u mostarsku luku. Kvalitetno umorni, ali zadovoljni. Do sljedeće ture!