Jedan dan na Tari

Zemlja se vrti, izmjenjuju se dani i noći, brojimo sate i minute, planiramo aktivnosti, pravimo rasporede, gradimo životne projetke, a uistinu smo živi tek kad iskočimo iz planiranog, kad nastupi neizvjesnost. Tako nekako, skoro neplanirano, je i nas desetoro u subotu, 22. lipnja, krenulo u avanturu prema Tari i Zelengori. Većina se složila da se iz Mostara ne kreće rano, jer su nam domaćini iz Foče rekli da je dovoljno da kod njih budemo oko 14h, tako da smo Gabrijela i ja same, budući da smo bile u manjini, krenule u 6 i po’  kako bismo uživale u jutru i zastajkivanju ovdje-ondje gdje nam se učini zgodnim. Bilo je vruće jutro u Mostaru i jedva smo čekale da se izvučemo iz kotline. U par minuta već smo bile na putu prema Nevesinju. Jutarnje sunce koje je milovalo mirisave bokove Veleža srebrilo se u vunastim viticama kovilja, činilo se kao da brda sijaju. Putem su nas pratili miris smilja i planinskog vriska uz uigrani orkestar zrikavaca, a s vremena na vrijeme čuo bi se i ptičji pjev. Uživale smo u prizorima, mirisima i svježini u koju smo uranjale penjući se uz brdo.

Drežnica, kanjon Mošćanuše

11/5/2013 Subota
Ne mogu ne ispričati priču o toj ženi koja se zove Saja ili o tom kanjonu koji se zove Drežnica. Sve je počelo u subotu uvečer. Nazvala sam Dragicu i rekla: „Ej Dragice jesi li ti za ovaj kanjon Dreznice, sutra?“ Naime, čula sam za kanjon Drežnice da je predivan, i da, iako je tako blizu Mostara, malo ljudi ima naviku ići tamo, ne znam zašto. Točnije, riječ je o kanjonu Mošćanuše, ljeve pritoke Drežnice. Inače, u zadnje vrijeme mi se vrte ti kanjoni po glavi. Kada prolaziš kroz Drežnicu ne možeš a  da ne zapaziš modrozelenu boju rijeke koja teče kroz kamene klisure. I Dragica je rekla:“Jesam!“ Najbolje stvari se dešavaju spontano.