Brid Osobca

Tekst:Josip Drmać
Fotografije: Josip Drmać i Vjeko Gašpar
– Ja i Vjeko idemo na Osobac! Večeras ćemo spavati na Jezercu a sutra penjati Brid Osobca. Čujemo se sutra popodne.  Pozdrav!, tako sam javio Darki, jer usput smo skontali da se nikom “konkretno” nismo javili. Krenuli smo u petak oko 15:00 iz Mostara a u 19:00 iz Konjičke Bijele, preko Skoka, uz  rafalnu paljbu iz Rakovog laza prema Jezercu. Noć je vedra,   tek tu i tamo se pojavi koji oblak kojiizroni iz Bijele i nestaje u nebu. Uz mjesec koji koji nam pravi sjenu  kao za najsunčanijeg dana većim djelom puta ne koristimo čeone lampe, a par puta se i zaustavljamo,  onako, da čujemo tišinu. Na Jezercu zatičemo praznu kuću. Večerali smo, naložili vatru i spremili se za spavanje, kad u pola noći hrkljuš, buka i galama!? Kolege planinari i vodička legenda, koji su iznosili materijal za radnu akciju koja se odvijala za vikend na kući Jezerce. Kratko smo se pozdravili i nastavili spavati.  Budući da nisam nosio nosio vreću za spavanje ponijeo sam 3 para čarapa, jer s noga led bije  i mislio sam  pregurati noć ali srećom tu je kolega, vodička legenda, zvani Dino, koji upada  ni manje ni više, nego s dekicom 🙂 tako da noć nisam probdio, nego čak i spavao. Dogovor je da ujutro ustanemo rano i krenemo pod Brid. Ustali smo oko 6h, a pod stijenom smo bili u 8h.
Sjeverozapadni brid Osobca (Mali Osobac, 2000m) je jedan od klasičnih zimskih smijerova u Prenju. Dugačak je min. 500m i ima, osim ulaza, jednu težu stepenicu negdje oko sredine (ocjena smijera je III – IV – V). Ponavljan je više puta i ispenjane su različite varijante (Preuzeto sa Zone2000).
U smijer smo ušli u 8:45, a prve tri dužine smo penjali 2 sata, što zbog hladnoće što zbog loše procjene. Izlaskom na sami brid, s prvim zrakama sunca i  naše raspoloženje se promijenilo, ali temperatura zraka baš i ne!
Prenj je obasjan suncem, a Zelena Glava i Otiš su nas pozorno pratili kao i kolege na Jezercu. Pogled  je stalno bježao prema Botinima,
koji se kao bedem nadvijaju nad Veline bare, a u pozadini kriju dolinu Poljice. Negdje na sredini smo prešli taj teži skok, a pred izlaznu dužinu nas je uhvatio mrak,  pa smo se razvezali i kroz duboku kleku u magli izašli na Mali Osobac. Spustili smo se  niz žljebinu između dva Osobca , te priječili do Skoka.  Priča za sebe.
Penjati brid Osobca je užitak, jer čitavim dijelom pratite samu oštricu brida, koja je prilično eksponirana. Iako “zimski” smijer, u svom dojnjem dijelu je atraktivan i ljeti, kako zbog izloženosti, vidika tako i zbog težine/lakoće ocjena. Međutim valja naglasiti da u smijeru ima dosta kleke, pogotovo u izlaznom dijelu.
U 22:00 smo bili kod auta, ovaj put bez paljbe, u tišini Bijele, na obroncima Prenja.
Tek tada je i Darko mogao mirno spavati:
– Sišli smo do auta, sve ok. Popeli brid Osobca. Krećemo kući. Hvala ti i pozdrav!