Brasina

U nedjelju, 11.5.2014., polaznici planinarske škole popeli su se na Brasinu, drugi po visini vrh Veleža (1.894 mnv). Na ovaj, treći po redu, izlet planinarske škole krenulo je ukupno 25 polaznika škole, uz pet starijih planinara koji su se pridružili usponu.
Nakon odvajanja s magistralnog puta M-17 i vožnje oko 12km uz asfaltne serpentine, došli smo u Podveležje. Selo Šipovac (850 mnv) bilo je polazna točka uspona. Označenom stazom koja se nalazi uz makadamski put izašli smo u dolinu Poljica. Ona nekako najbolje dočarava lice Veleža: kamene ograde čuvaju ono malo zelene trave, lokva, čatrnja, vjetar, jako Sunce, zujanje pčele, kamen, tišina, slutnja … Rekli su nam da je Velež dosadan, rekli su nam da je Velež monoton, rekli su da je Velež … , a on je jednostavno surov i lijep.
Nastavili smo dalje prema skloništu Brasina ( 1.450 mnv.), od kojeg se odvajaju dvije staze. Jedna staza vodi na vrh Brasina, a druga je staza Visokogorske hercegovačke transverzale koja vodi preko Orlinke za Rujište (Prenj). Nakon kratke pauze kod skloništa krenuli smo prema vrhu.
Nakon ukupnog uspona od 4h, za neke malo težeg, a za neke malo lakšeg, ipak smo svi izašli na vrh. Iako ljepotu vrha narušavaju srušeni objekti nekadašnjeg releja, ipak pogled s Brasine može se svrstati u jedan od najljepših pogleda. Vidi se Botin – najveći vrh Veleža, mostarska kotlina, planine Crvanj, Čabulja, Čvrsnica te vrhovi Prenja.
U povratku smo išli sve makadamskim putem. Drago mi je da su baš svi polaznici planinarske škole popeli Brasinu, posebno zbog Filipa kojemu je bilo najteže radi bolova u nozi. Drago mi je i da smo svi sišli s Brasine, posebice zbog Martine koja je zadobila žuljeve na nozi (bit ce štikla u subotu, ne brini). Ovdje ne mogu, a da ne nadodam: -Bravo Toni Juriću! Najmlađi, a najspremniji.
I nije ova pohvala zbog prezimena 😉
Mirela Juric
Slike pogledajte na galeriji Brasina, Velež.