Bilo koji naslov za Vjetrenicu- 4. izlet planinarske škole
Za nedjelju je bio planiran izlet na Čvrsnicu, međutim, zbog loše vremenske prognoze ipak smo odlučili zamijeniti raspored te posjetiti špilju Vjetrenicu. Taj izlet se lijepo uklopio u program Planinarske škole jer je uslijedio odmah nakon predavanja o speleologiji za vrijeme kojeg nas je Žana Marjanović upoznala s osnovama bivanja i snalaženja u špilji.
Iskupili smo se oko 9:00h kod stadiona, bilo je sitnih kašnjenja, vjerojatno iz razloga što smo ovaj put po prvi put išli na izlet s osobnim automobilima. Nakon što smo se rasporedili po autima, zaputili smo se prema Ravnom. Pošli smo svi skupa kao jedna složna kolona i tako smo izdržali…pa možda nekih nepunih 5 minuta. Kasnije smo se gonjali, stizali i prestizali po cestama. Vrijeme nas je poslužilo pa smo usput mogli uživati u putu i pogledima koji su se rasprostirali oko nas.
Vjetrenica je najveća i najpoznatija špilja u Bosni i Hercegovini. Speleološke posebnosti ove jedinstvene špilje su magična ljepota, prostrani hodnici i dvorane, brojne nakupine siga te bogat hidrografski svijet. Smještena je na području južno-dinarskog krša, s ulazom na samom rubu Popovog polja.
Budući da smo stigli oko 11:00h morali smo čekati sat vremena do otvaranja špilje, ali smo to vrijeme iskoristili da se malo odmorimo od puta i razbudimo uz kavu i druženje u Gostionici Zavala. Na ulazu u špilju nas je dočekao jako raspoloženi vodič, podijelio kacige, te nas uveo u špilju. Prvih 150 metara špilja je niska, a potom se razvija u širok i prostran kanal. Prije toga sam vidjela špilju samo na slikama i moram priznati da sam i tada bila oduševljena, ali fotografija ni približno ne može dočarati ugođaj kada se nađete na tom mjestu i sve to gledate svojim očima. Duž čitave staze su postavljena prigušena romantična svjetla sa strana koja svemu tome daju još veću čar i bajkovitost. Ja sam se pogubila u neka doba i prestala sam pratiti i slušati vodiča, malo sam zaostajala za grupom pokušavajući zabilježiti taj trenutak i upamtiti što više detalja. Međutim, naš vodič se pobrinuo za to da i mi u zadnjim redovima čujemo bar dio priče koja krasi špilju Vjetrenicu, a po mom mišljenju je izabrao i najzanimljiviji, mitološku povijest koja je opisana u starim tekstovima. Za Vilino guvno se navodi da je to centar socijalnog života. Vjeruje se kako se tu skupljaju vile kako bi pjevale i liječile. Stoga se na tom mjestu često nalaze djevojke obučene kao vile koje svojim pjevanjem dočekaju i isprate posjetitelje špilje. Također me oduševila Zlatna dvorana koja je dobila ime po tome što lijevu stranu čine dvorane koje prekriva žuti saljev. U nekim dijelovima špilje smo se pokušavali stišati i ne mahati previše lampama u nadi da ćemo ugledati čovječju ribicu koja je zaštićena vrsta. Kasnije nam je vodič objašnjavao da se zbog buke sve povlači dublje u špilju pa je rijetkost vidjeti bilo šta. Kada smo stigli do kraja staze bili smo malo razočarani, pa nam je vodič dopustio da prošetamo malo dalje u neosvijetljeni dio špilje. Tamo smo ugasili svoje lampe i šutili da pokušamo zamisliti da smo sami u špilji i da smo mi ti koji istražujemo njezine dijelove. To je bilo malo zastrašujuće, a istovremeno savršeno za osobe avanturističke naravi, ali, naravno, ta tišina je jako kratko trajala jer smo poprilično brojna, vesela i bučna ekipa. Ubrzo smo krenuli nazad iz razloga što se još uvijek radi na uređivanju špilje jer je bila izložena poplavi koja je nanijela veliku štetu zbog koje je špilja bila zatvorena za javnost oko pola godine.
Špilja Vjetrenica je poznata i po tome što je prva u svijetu po bioraznolikosti zbog čega smo po povratku posjetili i biospeleološki muzej u kojem su njezine prirodne ljepote i fenomeni predstavljeni na drukčiji način kroz muzejske eksponate. Planirali smo posjetiti i manastir Zavala, no nažalost, bio je zatvoren. Tu je naš obilazak, a ujedno i izlet trebao biti gotov. Vodič nam je rekao “To je to za danas.”, ali se predomislio za par sekundi i pozvao sve članove naše skupine u obilazak Starog grada u Stocu. Tada sam se baš obradovala jer mi je nekako sve prebrzo završilo. Broj grupe se neznatno smanjio. Stari grad Stolac smješten je na uzvišenju današnjeg središta Stoca. U XVII. stoljeću je imao 13 kula i bio je najbolje utvrđen grad u Hercegovini. Iz Starog grada se pruža predivni pogled na naselje, plodno Vidovo polje, rijeku Bregavu i okolna brda.
Kasnije sam saznala da se tu dva dana prije našeg izleta održala Stolačka tarča i bilo mi je malo krivo što smo to propustili, ali onda sam se utješila jer smo izbjegli gužvu i imali čitav grad samo za sebe. Tu smo napravili zajedničku fotografiju i onda je netko predložio da odemo i do Daorsona, kad smo već tu, da ne bi slučajno kući otišli. Daorson je bio glavni grad heleniziranog Ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine prije Krista u dolini rijeke Neretve. Danas se na pustom području nekadašnjeg grada Daorsona nalaze kamene ruševine, brojni spomenici. Ostaci ovog nekad najjačeg grada u širem području nalaze se u Ošanjićima, blizu Stoca. Pored ruševina grad je poznat i po predivnom pogledu, jedan od ljepših koje sam vidjela u posljednje vrijeme. 
Svratili smo i do pravoslavne crkve Sv. Petra i Pavla u kojoj su nas dočekali šišmiši koji su počeli nekontrolirano letati te nas na taj način vrlo brzo i istjerali. Pored crkve se nalazi i staro groblje i dvije kamene stolice iz početka XV. stoljeća koje su koristili u javnim sudovima, a po njima je cijeli grad dobio ime Stolac. Nakon tog predivnog dana, već pomalo umorni, krenuli smo se vraćati kući. Nedaleko od Mostara počela je padati sitna kiša tako da smo taman stigli na vrijeme i suhi, za razliku od prošlog izleta. Posebno mi je simpatično to što nam se prošli put na izletu pridružio deda, a ovaj put dječak koji je čitav dan veselo trčkarao oko nas i radoznalo se divio svemu što je ugledao. Kad je uživanje u pitanju godine stvarno nisu bitne. Ovaj vikend smo uživali glumeći turiste i malo se odmorili od strmih šetnji na planinama te napunili baterije za osvajanje novih vrhova koji su pred nama. Ponekad zaboravimo da smo okruženi velikim prirodnim ljepotama sa svih strana, naše područje obiluje mjestima koje svak treba obići, ti izleti toliko odmore i dušu i tijelo i nikakav izvještaj i nikakva fotografija ne može dočarati stvarnu ljepotu, zato predlažem da se svak zaputi, bilo to s nama ili individualno, i sam uvjeri u to.
Tekst: Tanja Ivanković