Uspon na Ararat (Agri Dagi) 31.7. – 7.8.2021.

Planina Ararat s 5137 m nadmorske visine najviši je vrh Turske. Radi se o visokom stratovulkanu koji je zadnji puta izbacivao pepeo i lavu još u 19 stoljeću. Danas je krater vulkana pod debelim slojem vječnog snijega i leda. U Bibliji se označava kao mjesto gdje se nasukala poznata Noina arka nakon velikog potopa. Planina se nalazi na samom istoku Turske, udaljena 16 km od Irana i 32 km od Armenije.

Iako se radi o tehnički nezahtjevnom vrhu gdje je snježna kupola samo zadnjih 200 m visine, Ararat je vrlo popularno odredište planinara iz cijeloga svijeta posebice onih koji se prvi puta odluče popeti preko 5000 m. Zbog svoje značajne visine planinu u svakom slučaju ne smijemo podcijeniti i uspon se odvija prema svim pravilima visokogorstva.

Nakon prvih informacija o organizaciji ovog uspona od strane planinarskog udruženja Abonos iz Banjaluke, naše društvo je objavilo ovaj događaj i dalo podršku i poticaj svim članovima koji žele ići na uspon. Za voditelja aktivnosti ispred društva određen je Vedran Cigić. Nakon kraćeg vremena već su počele stizati prijave članova. Ispred HPD Prenj na uspon se prijavilo 10 članova: Anela Šetka, Kruno Šimić, Zoran Dragoje, Lorna Barić, Bojan Prkić, Vedran Cigić, Andrej Senkić, Predrag Vuković, Slavko Šumanović i Miroslav Mihalj.
Do polaska se skupilo ukupno 40 planinara iz više gradova Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Cijela ekipa je šarena, ali s dobrim raspoloženjem i zajedničkim ciljem, popeti Ararat, lijepo se provesti i družiti.

Prema već ranije definiranom planu na put smo krenuli u večernjim satima letom iz Sarajeva za Istanbul, a potom u jutarnjim satima nakon nešto dužeg presjedanja i za grad Igdir na samom istoku Turske. Igdir nije naše krajnje odredište, te se još nekih sat vremena vozimo do grada Doğubeyazıt koji se nalazi podno same planine Ararat na nadmorskoj visini od 1600 m.
Krajolik je ovdje potpuno drugačiji, vegetacije gotovo da uopće nema, polupustinjsko područje proteže se dokle pogled seže, a iznad se uzdiže visoki Ararat. Poslijepodne provodimo u obilasku grada. Svima vrlo brzo u oči upadaju vojni i policijski kontrolni punktovi i oklopna vozila na ulasku u grad i samome gradu, te veliki kampovi turske vojske ograđeni betonskim bedemima i bodljikavom žicom. Radi se o području Turske nastanjenom kurdskom zajednicom gdje je još u bliskoj prošlosti bilo težih sukoba i nestabilnosti.

Prvu noć smješteni smo u Hotelu Ertur gdje moramo spomenuti naš prvi susret s istočnjačkom kuhinjom i vrlo ukusnom hranom, posebice za one koji vole raznoliko povrće koje ovdje ima prirodniji okus. Upoznajemo i naše vodiče na čelu sa Burhanom Cevarunom koji je ujedno glavni vodič i vlasnik agencije.

Naredno jutro 2. Kolovoza počinje naš uspon na planinu. Polazište je manje nomadsko selo Eli na 2200 m visine na zapadnim padinama planine. Proteklu noć je bilo veliko kišno nevrijeme, put je uništen u samom selu i naš uspon kreće nešto ranije od planiranog. Svi su puni uzbuđenja i vjerujem mnoštva pitanja (hoću li imati problema? Hoće li nas vrijeme poslužiti? Jesam li sve ponio?…)

U selu se oprema razvrstava na onu koja je u transportnim torbama i koja ide na konje i na lakši ruksak za uspon do prvog kampa. Do kampa idemo laganim tempom prilagođenim velikoj skupini. Prvi kamp se nalazi na visini od 3300 m. Nakon 4-5 sati pješačenja stigli smo do kampa. Za neke je već ovo najviša visina na kojoj su bili i upoznaju se s blagim zdravstvenim tegobama uzrokovanim visinom poput blaže glavobolje. Vrijeme je i dalje oblačno, a u kampu zatičemo grupu makedonskih planinara koji već drugi dan čekaju povoljno vrijeme za uspon. Planina na trenutke izviruje iz oblaka prekrivena novim slojem snijega od protekle noći. Naši vodiči trude se da vrlo brzo montiraju šatore i naprave ukusan obrok za sve.

Prva noć je bila nešto hladnija, a dio ekipe tek upoznaje kvalitetu svoje vreće za spavanje. Pogled iz kampa je lijep i obuhvata cijelo područje polja i planina od grada Doğubeyazıta do iranske granice. Kamp se nalazi na samoj granici područja koje lokalni nomadi koriste za ispašu stoke i višeg područja planine gdje uopće nema vegetacije. Krajolik je prekriven vulkanskim stijenama, kamenjem i pijeskom. Snijeg se ovdje zadržava sve do kasnog proljeća što dodatno onemogućuje rast vegetacije.

Naredni dan 3. Kolovoza rezerviran je aklimatizacijski uspon do drugog kampa na 4200 m. Ova dionica je kraća od one prethodnog dana, ali je u višem području planine što predstavlja svaki korak težim i dah sve dubljim. Cijela grupa izlazi do drugog kampa. Svi se osjećaju dobro, bitno je da se provede jedno vrijeme na toj visini kako bi se organizam što bolje prilagodio. U poslijepodnevnim satima spuštamo se do prvog kampa gdje su nam vodiči pripremili pravu malu gozbu. Većina je navikla doma da se malo potrudi oko hrane, nošenja opreme i svih tih slatkih muka koje planinarstvo znači, ali vidim nitko se ne buni na ovu uslugu i pomislim kako ću na Prenj kad se vratim kad sam sad vidio da može drugačije 🙂

Naredna noć je toplija, sad se svi redom žale da je bilo vruće u vrećama. Ponovo u jutro idemo istom putanjom do drugog kampa, ovaj put pakuje se sve i kamp se seli na 4200 m. Konji nose opremu i do ovog kampa što nama olakšava ruksake i uspon. Vrijeme se popravilo, makedonska ekipa je već popela Ararat i u povratku nas ohrabruju da se ne brinemo i da nije bilo teško. Prema svim prognozama i nama je naredno jutro dobro bez oblaka i padavina, ali popodnevna naoblaka s padavinama je moguća. Kako bi zasigurno imali dobro vrijeme i lijep pogled odlučeno je da se naredno jutro krene u 1 sat poslije ponoći.

Dan D, 5. kolovoz, malo tko je uspio dovoljno odspavati. Ustajemo oko ponoći, polazak je u 1 sat. Uzbuđenje je sad dosta veće, to je visokogorstvo, ponovo preispitujemo sami sebe, ali vjerujem da se većina osjeća samouvjereno i spremno da popne tih preostalih 1000 m i stane na vrh. Vodič kreće lagano kao i prethodnih dana, cilj mu je da što više nas lakše podnese visinu i napor i izađe na vrh. Ima veliko iskustvo, kaže da ljeti izvede preko 30 grupa i to radi već 20 godina. Duga kolona svjetiljki lagano se kreće prema vrhu. Uz kraće pauze većina se osjeća dobro sve do nekih 4500 m kada zbog umora i otežanog disanja odustaje naš kolega Zoran i kolega planinar Mirko iz Brčkog. Vodiči su spremni na opcije odustanka i jedan se vraća s njima do kampa. Polako dolazimo do granice snijega na 4900 m, tu je već svanulo, vrh se vidi i na dohvat je ruke. Iznad 5000 m svi već dobro osjete visinu i svaki korak je težak. Na 5100 m odustaje naš kolega planinar Ćipa uslijed težih problema s visinom. Sportski duh i pretrčanih više puta oko svijeta nisu mu dozvolili da lagano izađe, ako ne utrči u cilj nije sudjelovao 🙂

U 6 i 30 prvi dio ekipe izlazi na vrh. Za većinu je ovo najviše što su ikada popeli, dan je prelijep, temperatura oko nule uz blage jutarnje zrake sunca, pogled na sve strane u prostranstva Turske, Irana i Armenije. Ushićenje je na vrhuncu, svi se slikaju, uokolo zastave društava iz svih krajeva.

Spuštanje do prvog kampa protječe bez većih poteškoća. Preostaje nam još jedno noćenje u kampu, a potom naredno jutro spuštanje do sela gdje nas čeka naš transport za hotel.
Ostao nam je dan za razgledanje područja i lokalnih znamenitosti kao što je arheološki lokalitet Durupinar (lokacija Noine arke) i impozantna srednjovjekovna Isak Pašina palača. Ostaje nam vremena za ponovni obilazak grada i kupovinu suvenira pred sutrašnji povratak. Sad već većina zna gdje je dobar kebab, a gdje baklave. Večer provodimo u hotelu uz dobru atmosferu zadovoljni uspjehom.

Povratak 7. kolovoza je istom putanjom Doğubeyazıt, Igdir, Istanbul, Sarajevo i Mostar gdje stižemo u kasnim večernjim satima.