XIII. planinarska škola HPD Prenj 1933 Mostar

U periodu 24.09. – 15.11.2020. održana je XIII. Opća planinarska škola u organizaciji HPD Prenj 1933 Mostar. U neobična vremena zabrana i ograničenja, prva jesenska škola sa 60 polaznika polučila je odlične rezultate. Zahvaljujemo se svima koji su sudjelovali u realizaciji škole, prvenstveno Stanici planinarskih vodiča Mostar. te HGSS Mostar, a polaznicima zahvaljujemo na strpljenju i odgovornosti tijekom trajanja planinarske škole.

U nastavku donosimo osvrt na planinarsku školu kroz slike, tekst i prozu naših polaznica Ane Aliović i Maje Stojić.

Osvrt na XIII. generaciju planinarske škole uz pjesmicu

Općepoznato je da je pandemija COVID-19 svima uvelike poremetila red i raspored, a nije zaobišla ni Planinarsku školu. Tako smo, za razliku od prijašnjih proljetnih generacija planinara, ove godine po prvi put imali priliku iskusiti čari planina u šarenu i pomalo hladnu jesen.

Pomislih, nije sve tako crno! Sad zapravo imam više vremena na raspolaganju i pravi je trenutak da se upišem u tu planinarsku školu. I tu je moja priča i krenula, točnije 24.09.2020. Školski program je trajao 6 tjedana i bio podijeljen u dvije cjeline; teoretski dio -predavanje i praktični dio -izleti. Na predavanja smo išli s maskama na licu, ali osmijehom u očima. Pažljivo smo slušali kako se planinarstvo grana, što nam je sve potrebno za planinarenje te koje opasnosti vrebaju u planini. Također smo se upoznavali sa tehničkom opremom i prvom pomoći…. No da ne duljim o predavanjima idem vas provesti kroz naše izlete! 🙂

Prvi izlet je bio u Vjetrenicu- najpoznatiju špilju u Bosni i Hercegovini. Sa žutim kacigama na glavi pažljivo smo ulazili i pozorno slušali vodiča o tajnama koje špilja skriva. Jeste li znali kako je Vjetrenica jedno od najvećih staništa čovječje ribice? Iz spilje smo izašli bogatiji za mnogo predivnih prizora i još više vrijednih informacija. Ispunjeni novim iskustvima, pri povratku obilazimo još Stari grad Stolac te ostatke zidina Daorsona.

Za drugi izlet je isplanirana prekrasna Mostarska Bijela. Uz lagan hod pokraj isušenog korita rijeke, zatim markiranom stazom kroz prekrasan krajolik i šumski predio stižemo do uskog kanjona. Kroz kanjon protječe Bijela, a na samom kraju se skriva prekrasan vodopad kroz koji prodiru zrake sunca. Kako doći do njega? Jednostavno, izuj se! Ili obuci stare tenisice, jer kroz pećinu ne možete proći, a da ne smočite noge. Opisati silnu ljepotu koja vas okružuje i nije baš moguće, pa je naš prijedlog- dođi i doživi.

E, treći izlet smo postali već malo ozbiljniji. Tura Žlijeb-Tise na Čvrsnici. Polazak je kao uvijek ispred stadiona Zrinjski i već rutinski se trpamo u auta i lagano put pod noge. Parkiramo ispred Dive Grabovice, nabacujemo ruksak na ramena, štapove u ruke i krećemo kroz prekrasne šumske predjele. Usput nailazimo na dva pitka izvora vode i stižemo na Žlijeb. U dvije grupe posjećujemo vidikovac na kojem se nalazi spomen ploča s uklesanim stihovima, te drevna klupa na kojoj možete uživati u izvanrednom pogledu. Nastavljamo dalje i pratimo put na Tise! Ajmee, staza je nevjerojatno strma! Zasigurno nas je umorila, ali smo stigli do kraja. Na samom kraju smo ugledali malu kućicu, kao iz bajki, zatim skoknuli na vidikovac i zabilježili zajedničku fotografiju.

Tjedan dana kasnije i stižemo i na Veliku Vlaijnu! Što reći nego hodaj i hodaj markiranom stazom. Nailazimo na mali šumski dio iza kojega uočavamo nevjerojatnu strminu. Ali, do vrha se mora! U sebi ponavljam, nastavi… isplatit će se i tako je i bilo. Zaista pogled od milijun dolara. Kako ga drugačije opisati, jednostavno pogled s razglednice. Čula sam od nekih i priče da su im kukovi ostali na Vlajinoj. E, pa vratit ćemo se po njih! Bilo kakav izgovor za ponovno uživanje u onom pogledu je dobrodošao.

Izlet na Hajdučka Vrata. Večer prije kiša, nevrijeme, vrijeme je neizvjesno. Da li ići ujutro ili ne… Samo najhrabriji su se nacrtali u 07:00 sati pokraj stadiona. Mostar se vedri i ulijeva nam nadu da će sve biti po planu. Vozimo se i stižemo na početak staze, a vrijeme je oblačno i maglovito bez kiše. Napor nam zadaju blato i skliska kamenja, ali ne damo se! Uz dugotrajan i oprezan hod konačno uočavamo maglovita Hajdučka Vrata koja, iako zavijena maglom, ne gube svoju čar. U jednom trenu se kratko otvoriše! Razbježali su se oblaci i magla je iščeznula, kao da je nebo htjelo zahvaliti što smo došli.

I tako stižemo i do zadnjeg izleta. Plan i program sportsko penjanje na stijenama Drežnice i noćenje u šatorima. Momci iz planinarskog društva nas uče tehnike i osnove vezanja konopa. Glavna je osmica koja se koristi za navezivanje na pojas. Počeli smo se redati na osigurane stijene te po prvi put kročili na njih. Neki od nas su čak pobijedili svoje strahove od visine i uživali u najljepšim pogledima. Momci iz HGSS-a su nas naučili “absail” tehniku, tj. kontrolirano spuštanje užetom niz visoku liticu. Nakon avanture i ispunjenja počinjemo postavljati šatore, te ložiti vatru za ogrjev. Naravno, nabacili smo i roštilj uz družbu, pjesmu i smijeh, a ostatak večeri proveli pod zvjezdanim nebom Drežnice. Ma ‘ko to može platiti!?

A što se tiče ekipe 13-e generacije, možda je najbolje da nas ukratko upoznate kroz stihove!