“Tko pokuša, veličati će…”

Oj, Prkicu Bojane, jesu ozelenile prenjske kamene poljane. Evo kontam nešto, nisam vidio mature, ostao lišen Prenjske „nature“. Pa onda ostalo mi da se za Maglić borim, zašto da samo tebi put s curama otvorim (mislim da su sve izvještaje one pisale).  Iako mi tekst i priče nisu išle od ruke, zadavale mi prave muke, zato sada neću pisati nešto tome slično, nego pokušati ću da prenesem dojam o svemu bar djelomično. O svemu što prošao sam kroz školu za planinare, uz „izvještaj“, uz komentare :

Sve počelo je nekako spontano iz vedra neba još lani, skontao ja reći zbogom dosado , TV, laptopi i svakojaki ekrani. Međutim uhvatila me sezona nešto ranije, otputovao poslom u zemlje “civiliziranije” . I tako godina prošla, a mene drži još od lani, ali sada nema sezone da mi brani. Onako školski da planinar budem ja odlučio, u XI. Planinarsku se priključio. Tu se zahuktale stvari, tamo vam sve pravi od brda poglavari.

Prvim skupom sve jasno mi bilo, nije se tu puno zatezalo, ni krilo. Mjesto većeg djela radnje bit će planina,  vidjet ćete to vam je ništa drugo neg’ najveća Božja umjetnina. Tako nam reče vođa Bojan bez dlake na jeziku, (a ni na glavi) , da u planini neće ostati nitko da zaglavi. To bila kao utjeha neka s obzirom na fizičku spremu,  uz svu ostalu planinarsku opremu. I kući ja pričam da u nove idem pohode, mater se krsti i zaziva “Gospode”, a stari veli:“ Moj sinko da li je to samo još jedan u nizu hir ili stvarno u tome pronalaziš mir“.

Da, pronašao sam ja svoj mir u ovome svemu, razbistrio misli, pobjegao problemu. Kroz sve četvrtke koji su se redali, raznorazni predavači s temama zasjedali. Naučismo tako o planini, špiljama i orijentaciji, vezanju čvorova, opremi i signalizaciji. A vikendi, tad se odvijala sva  drama, planinom se orila buka i galama. Šalim se, nije uopće bilo toga, smijeh i pogled postade nam droga.

Pođosmo tako prvom turom- Mostarska Bijela, teške korake ona podnijela i dalje nas u planine odnijela. Čvrsnicu pregazili iz dvije perspektive , Žlijeb i Tise kroz poglede pune atraktive , dok Hajdučka vrata zarobismo u fotoobjektive. E tu je bila avantura, cijela planinska infrastruktura. Malo kroz šumu, onda kamenjar, pa livade cvjetne, osvrneš se imaš poglede sjetne. I raslinje nisko jedan dio prati, a onda stop, snijeg, tu mora se stati. Stoji se dok ekipa se ne skupi, onda polako po tom snijegu korak po korak stupi.  Zatim Velež uspavani kameni div, vrh mu se skrio pod oblak siv, prošli smo ga onako vjetrovita i gola, misleći zbog uvjeta, postali prava planinarska škola. Ali da ne bi postali ovisni o visini, vođe rekoše što mislite o dubini. Tako smo mi posjetili prekrasnu Vjetrenicu špilju, smještenu u Zemljinu okrilju, prateći svjetlo kao nit vodilju. I opet nazad u planine, idemo do Velike Vlajne. Sunce nas zasulo svojom toplinom, navalila četa planinara svom silinom, a pogled s vrha ozario lica vedrinom.

Kako kažu prema moru se visina mjeri, vrijeme bi bilo da nam ono, sve pothvate ovjeri. U Omiš smo se zaputili, morem razum pomutili, a bilo je i onoga čime su se neki „ošamutili „ J. Što je to, pitate se sada, ništa nego samo jedna stjenska gromada. Pogled plijeni, korijen u stijeni, naborana Dinara, k’o ruke starog vinara. Bilo je super, bilo je lipo, hoće se ponoviti to ne zna niko. Prošli smo mnogo toga kroz sve dane, vrijeme je da negdje pruga stane. Matura kako nazvaše posljednji ispit naši vodiči, odlučili oni da nam se pravi test upriliči. Prenj to je posljednja stanica, spremaj šator, torbu, vreću, nek’ se nađe i kabanica. Kad tamo kao iz vedra neba, neodgodiva obveza baš kad ne treba. Potonuše mi sve lađe, Bože što mene opet snađe. Al dobro što se sada može, da mogu ja bi iz svoje kože. Ekipa reče to doživljaj je bez premca prvi na listi, postali svi pravi avanturisti.

Ostavila planina na njih pravi dojam, usvojili oni novi životni pojam. Brzo je ovo sve nekako prošlo, pa vrijeme i za rastanak došlo. Hoću se opet zatvoriti u četiri zida, ne, neću, jer srce već prsa kida. Zove planina, zovu pogledi u svijet, doziva kamen, doziva cvijet, evo me dolazim, za to vrijedi  umrijet.

A tebi druže , budući planinaru, ako se imalo dvojiš, vrijeme je da se od dvojbi odvojiš, ako te sputavaju kamenja i stijene, visoki tlakovi i velike vene. Ne nije ovo ekspedicija “tko preživi, pričati će”, ovo je rekreacija “tko pokuša, veličati će”.

Ne nije ovo samo još jedna priča u nizu, stani, otvori oči, udahni, pokušaj, jer znaj da život nema reprizu.  Jer upoznat ćeš planine i planinare, u vremenu ostavljene, zaboravljene izvore i bunare. Ja sam pronašao poglede koje nikome ne dam, sada za to živim, danas to trebam. Kreni i pronađi poglede koji će te očarati, kreni i nećeš se razočarati.

 

Level 1 Planinar
P. S.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

 

.

.

 

 

To je to, nema PeEsa, previše i ovoga što iznad stoji, ovo su samo  inicijali moji…