Nahorevo – Bukovik – Skakavac 20.5.2018.
Spremni smo bili otići malo s Hercegovačkog krša u Bosansku šumu, točnije na Sarajevski Ozren vidjeti prelijepi spomenik koji je priroda sebi izradila.Polazimo iz Mostara u 7:00 sati. Kartko stajemo u Jablanici po caffee to go gdje sretoćemo ekipu biciklista koja se zaputili na Prenj. Poželimo im srecu i oni nama i nastavimo. S glavne ceste iz Sarajeva lijevo pa uz brdo Nahorevskom ulicom. Dok smo vozili uskom, na djelovima makadamskom cestom bilo je „ima izać“ i gledanja u pod, ali na posljetku smo došli do Draganove kolibe. Plan je bio od 
Draganove kolibe preko Sedam vrela do doma na Bukoviku, a zatim se preko Skakavca vratiti na mjesto polaska. Laganim hodom u 10:15 sati zaputili smo se prema Sedam vrela. Za 20 min (oko 10:35 sati) došli smo do njih, a da nismo ni primjetili. Tu smo susreli dva planinara koji su nam objasnili da su vrela sada suha te nam pokazali odakle je ta voda izvirala. 
Hodajući preko pašnjaka pa kroz šumu izmješa mi se cvrkut prica sa dječijim smijehom. Po izlasku iz šume dočeka nas preliepi pašnjak i malo seoce s nekoliko kuća i obrađenom zemljom. Mirno i idilično. Pored kuća desno uz puteljak i evo ga, dom Bukovik (1534 mnv) „mjesto hodočašća za sve grešnike dobrog srca“. Pospani pogled jednog i duboki, ali pitomi lavež drugog kangalskog psa poželiše nam dobrodošlicu. Jeli smo, odmorilo, čaj, kava, travarica i bili spremni poći dalje uz dogovor da idući put donosimo čajnik naše bake jer smo razbili poklopac onog u kojem nam je čaj bio poslužen, a za kojega je gospođa iz doma bila sentimentalno vezana.
Draganove kolibe preko Sedam vrela do doma na Bukoviku, a zatim se preko Skakavca vratiti na mjesto polaska. Laganim hodom u 10:15 sati zaputili smo se prema Sedam vrela. Za 20 min (oko 10:35 sati) došli smo do njih, a da nismo ni primjetili. Tu smo susreli dva planinara koji su nam objasnili da su vrela sada suha te nam pokazali odakle je ta voda izvirala. Hodajući preko pašnjaka pa kroz šumu izmješa mi se cvrkut prica sa dječijim smijehom. Po izlasku iz šume dočeka nas preliepi pašnjak i malo seoce s nekoliko kuća i obrađenom zemljom. Mirno i idilično. Pored kuća desno uz puteljak i evo ga, dom Bukovik (1534 mnv) „mjesto hodočašća za sve grešnike dobrog srca“. Pospani pogled jednog i duboki, ali pitomi lavež drugog kangalskog psa poželiše nam dobrodošlicu. Jeli smo, odmorilo, čaj, kava, travarica i bili spremni poći dalje uz dogovor da idući put donosimo čajnik naše bake jer smo razbili poklopac onog u kojem nam je čaj bio poslužen, a za kojega je gospođa iz doma bila sentimentalno vezana.
Od doma, preko pašnjaka i u šumu. Nema šume do Bosanske šume! Pod sjenom stabala imala sam osjećaj da hodam kroz nešto mudro, strpljivo, pitomo, tiho i spokojno, kroz nešto što me podsjeća gdje je čovjeku mjesto. Izgubljena u toj tišini na jednom izađemo na zelenu livadu. Začujem potočić kako žuri polako i zapitam se kako tako mal potočić postane moćan kad poleti s visine od 98m metara, kako tako nešto malo i mirno tvori prirodni spomenik nevjerovatne ljepote, vodopad Skakavac. Osluščujući vodopad otišli smo do vidikovca, a onda kroz šumu, strmim putem, 15-tak minuta cik – cak prema dnu Skakavca. 
Dok silazim cijelo vrijeme osluškujem šum vodopada, cvrkut ptica i obuzdavam dječiju zaigranost i iščekivanje. A onda, po izlasku iz šume, šum postane jači, nebo se otvori i srce poskoči. Ugledam kako kapljice vode skaču sa 98m, kako vodopad Skakavac možda siromašan vodom je prelijep u igranju s istom i izaziva u meni sreću, izvuče osmjeh na lice i probudi još više dječiju zaigranost. Onda je čovjek bez teksta, očima uperenim gore i osjehom na licu. Vjerujem da bi monitorih srca pokazao preskok u otkucajima baš tu kada ugledaš Skakavac. Zanimljivo je kako se vjetar igra vodom. Kada kapljice polete, vjetar zapuše odgura ih u jednu ili drugu stranu i stvori bijelu zavjesu pa imam dojam da slap pleše. Nekada mi se kapljice čine kao da se lagano spuštaju, a nekada kao base skakači strmoglavljuju niz liticu. Satima bih mogla stajati tako pod Skakavcem, promatrati i doživljavati ga na različite načine. Nešto preliepo!
Ne znam ni koliko smo se tu zadržali, ali kada smo pošli dalje falilo mi je vremena. Kao da nisam uspjela sve to vidjeti i doživjeti, ali takav bih osjecaj imala i da smam tu bili cijeli dan. Ostavljam Skakavac iza sebe, utonem u priču hodajući putem kroz šumu i na jednom nas sve iznenadi utjecaj ljudske ruke. Naime, ljudi su proširili put vjerovatno s namjerom da stvore pitomiji put prema samom slapu. Nije mi se to svidjelo jer kada dođe taj pitomi put, dolazit će i više pitomih ljudi, a onda vjeovatno i sve drugo što masa pitomih ljudi donosi sa sobom. Nešto bih više voljela da je to ostao divlji planinarki put za divlje ljude. No šta je tu je. Nakon satak vremena bili smo ponovno na mjestu polaska kod Dragana. Tu se zasjelo i pričalo dok je Dragan napravio peksimete, kruh, srijemoš i pripremio ovale domaćeg sira i kajmaka, a onda muk i tišina. 
Prije polaska eto Dragana sa 14 čaša i Rakijom od borovih iglica da nazdravimo. Nekima je to bilo za drijemanje, nekima za smijeh. Pa tko se smijao smijao, tko je spavao spavao je do Konjica gdje smo u restoranu Han popili kavu.Ovaj dan upisujem na listu najljepših dana. Oko 5 sati laganog hoda i duže pauze za ručak u domu na Bukoviku je trajao ovaj planinarski izlet. Kada se tome pridoda dva sata kod Dragana u kolibi i oko 4 sat vožnje do Sarajeva i nazad pa još i kava u Konjicu oduži se to na cijeli dan. Dan bez „moram“, dan bez stalnog asvalta i tehnologije, dan kakav svakome treba da napuni baterije i bude bolji čovjek.
Mirjana Škobić