XI. planinarska škola Velež – vrh Brasina

Za nedjelju, 06.05.2018., je bio planiran uspon na Brasinu, drugi najveći vrh planine Velež. Svi znamo da je istočno od Mostara i rijeke Neretve smještena planina Velež. Većina stanovnika Mostara i okolice svaki dan, iz daljine, gleda u tu planinu. Većinu svog života je i ja samo promatram, nikad nisam ni slutila da će mi se pružiti prilika da je pobliže upoznam. Zapravo, nisam ni imala pretjeranu želju upoznati je, uvijek mi se činila surova i neprivlačna. No, zahvaljujući planinarskoj školi to se promijenilo.

Iako se u subotu večer nebo otvorilo nad cijelom Hercegovinom i kiša pljuštala kao luda (činilo se kao da nema namjeru prestati), nedjeljno jutro je osvanulo bajkovito. Ustajem, pakujem se i sjedam u automobil. Vozim prema Mostaru i uživam. Uživam u pogledu na sunce koje se svojim zrakama stidljivo probija kroz oblake. Uživam u svježem zraku koji mi ulazi kroz otvoren prozor, zraku u kojem osjećam onu blistavu svježinu poslije kiše. Pomišljam: ” Dan definitivno obećava…”.

Okupljanje je, standardno, u 06:50h na stadionu pod Bijelim Brijegom, a sam polazak je zakazan u 07:00h. Ja i Mica stižemo u 06:50h (baš smo točne J ), plaćamo prijevoz, progovorimo koju, ukrcavamo se u autobus i polazimo za selo Šipovac. U autobusu, po običaju, nema neke velike priče – barem što se nas dvije tiče tek bacimo pokoji komentar o okolišu kojim prolazimo. Kako se približavamo selu Šipovcu postajemo svjesniji oblaka koji se nadvio nad Veležom. Svjesni smo da bi nas kiša mogla uloviti na putu do našeg odredišta, no da budem iskrena mene to nije pretjerano zabrinjavalo (iako sam tip osobe koja po gradu nosi kišobran čim se naoblači – sigura je sigura).

Okupljanje je, standardno, u 06:50h na stadionu pod Bijelim Brijegom, a sam polazak je zakazan u 07:00h. Ja i Mica stižemo u 06:50h (baš smo točne ☺ ), plaćamo prijevoz, progovorimo koju, ukrcavamo se u autobus i polazimo za selo Šipovac. U autobusu, po običaju, nema neke velike priče – barem što se nas dvije tiče tek bacimo pokoji komentar o okolišu kojim prolazimo. Kako se približavamo selu Šipovcu postajemo svjesniji oblaka koji se nadvio nad Veležom. Svjesni smo da bi nas kiša mogla uloviti na putu do našeg odredišta, no da budem iskrena mene to nije pretjerano zabrinjavalo (iako sam tip osobe koja po gradu nosi kišobran čim se naoblači – sigura je sigura).

Nakon 40-ak minuta vožnje stižemo u selo Šipovac (850 m/nv), iskrcavamo se te vršimo posljednje pripreme prije početka uspona. Naravno, prije samog polaska mi školarci smo se poredali u kolonu po dvoje, kako bi nas iskusniji planinari mogli prebrojati. Grupa od 49 planinara (5 iskusnih planinara i 44 školarca) započinje svoj uspon. Grupu je predvodio Bojan, dok su se ostali iskusniji planinari podijelili (dio ih je bio na sredini, a dio na kraju grupe). Smatram da takav njihov raspored, nama školarcima, ulijeva sigurnost. U slučaju bilo kakve ”nezgode” mogu pravovremeno intervenirati. Prvi dio uspona smo išli makadamskim putem, tako da nam je uspon počeo relativno lagano. Nakon određenog vremena napuštamo makadamski put i uspon nastavljamo presijecanjem sermpentina. Uspinjemo se oprezno zbog nepravilnog i nestabilnog kamenja pod nogama i bure koja je na nekim mjestima imala olujan udar i doslovno nam se činilo da će nas otpuhati. Sreća pa smo imali štapove koji su nam olakšavali uspon i što nas je vrijeme poslužilo (nije bilo kiše, mostarskog čelopeka – sunce nam je bilo blagonaklono, a i bura nam je davala osjećaj svježine). Pogled pri uspinjanju nije pretjerano izazovan. Ispred sebe vidiš kamen, kamen i opet kamen… – nema stabala i raskošnih krošnji koji su nas na prethodnim izletima ostavljali bez daha. No, da budem iskrena – meni i to ”dosadno” kamenje ima svoju čar. Tko od nas može zamisliti Hercegovinu bez kamena i krša? Ja, koja sam odrasla na hercegovačkom kamenu i kršu, to definitivno ne mogu. Volim Hercegovinu. Volim i kamen i krš. Tijekom uspona napravili smo nekoliko pauza – da se osvježimo, predahnemo, sačekamo ekipu koja se malo sporije uspinjala…

Slika 2: Jedna od brojnih pauza (autor: Lorena Adasevic)

Na 1450 m/nv dočekala nas je mala betonska kućica – sklonište Brasina. Svi smo mu se jako obradovali jer smo znali da ćemo na tom mjestu napraviti malo dužu pauzu – koja nam je svima dobrodošla. Neki od nas su nešto prizalogajili, drugi popili kavu, zapalili cigaretu … – bitno da je svatko od nas skupio snage za daljni uspon.

Uspon nastavljamo dijeleći se u dvije grupe. Jednu grupu čine Bojan i kolegica kojoj je uspon do skloništa Brasina išao malo teže – oni su pošli makadamskim putem prema vrhu. Nas ostale Bojan ostavlja u rukama drugih iskusnih planinara te mi nastavljamo uspon presijecanjem sermpentine iznad skloništa.

Slika 3: Uspon preko sermpentine iznad skloništa

Nakon savladane sermpentine malo smo odmorili, slikali se i dalje smo nastavili makadamskim putem. Uspon po makadamnskom putu mi je bio lagana šetnja. Obzirom da smo se ja i Mica jedan dio puta odvojili od ekipe naprijed i ekipe nazad – laganini smo hodale, slikale se, razgovarale, uživale u pogledu i nestrpljivo pogledavale prema vrhu.

Slika 4: Moje i Micino ”naslikavanje” (autor: Mirjana Pinjuh)

Stigavši ekipu ispred nas i nastavljajući naš uspon prema vrhu vidljivost se počela smanjivati. Primjećujemo da se na nekim mjestima pored puta zadržao tvrd i sklizak snijeg, no nismo ga toliko ozbiljno doživljavali dok nam se nije našao na putu. Pogledam ispred sebe u taj dio puta koji je prekriven snijegom, pogledam desno niz strminu na kojoj se nalazi jednako tako tvrd i sklizak snijeg i razmišljam što bi se dogodilo u slučaju da se okliznem. Vidjevši da ekipa ispred mene, uz povećanu dozu opreza, prelazi taj dio puta bez problema brzo otjeram crne misli. ”Mogu i ja to!” Polako i s opeznošću koračam po ostavljenim otiscima u snijegu. Kad sam prešla, saznala sam da nam je te temeljite otiske u snijegu napravio iskusni planinar Vinko. Doslovno smo svi, jedno po jedno, gazili po Vinkovim otiscima i uspješno savladali ”prepreku”. Vinko, hvala u ime svih polaznika planinarske škole.

Slika 5: Prijelaz preko sniježne ”prepreke”

Nastavljamo naš uspon. Kako se približavamo vrhu vidljivost se sve više i više smanjuje, vidimo svega nekoliko metara ispred sebe. Borimo se i s jakom burom. I konačno: ”Evo vrha, 1910 m/nv”. Popela sam se na vrh, stala i ostala ”puff”. Prva misao mi je bila: ”Bože dragi, gdje ja dođoh! Em ništa ne vidim, em bura doslovno nosi, a oko mene sve same neke strmine, ruševine, duboki otvori…”. Nakon par minuta adaptacije, polagano i oprezo sam krenula naprijed. Iskreno nisam imala što vidjeti ni uslikati… Poznata kapa od oblaka nije nam dozvolila uživanje u pogledu. Jedino što sam uspjela vidjeti su ruševine od raznih skloništa i otvora/tunela koje je JNA koristila za vojsku i oružje. Velika većina nas je samo gledala da pobjegne s vrha i skloni se negdje od jake bure. Spustili smo se malo s vrha i našli ‘kao neki zaklon’. Tu smo se smjestili da dođemo sebi, okrijepimo se, razmjenimo dojmove… Brže bolje smo obavili navedene radnje (nije nam bio gušt ni jesti po toj ”hladnoći”) te smo zaključili da je najbolje da se vratimo do skloništa i tamo uživamo u prirodi i druženju.

Kako smo se počeli spuštati i raspoloženje cijele grupe se popravilo – oporavili smo se od šoka zvanog: vrh Brasina. Povratak do skloništa je bio jednostavan i lagan (hodanje niz makadamsku cestu – ‘mačji kašalj’), uz napomenu da smo i u povratku prilikom prelaska preko zaleđenog snijega bili jako disciplinirani. U povratku se pitamo: ”Dokle su došli Bojan i kolegica?”. Nakon nekog vremena dobili smo odgovor na pitanje jer smo, u daljini, vidjeli Bojana kako hoda oko skloništa. (Kasnije smo saznali da je kolegici uspon bio naporan i da su se, u trenutku kad su došli do dijela makadamske ceste na koji smo mi izašli presiječući sermpentinu iznad skloništa, odlučili vratiti nazad. Bojane, kapa do poda! Lijepo je znati da u slučaju da netko od nas ostalih ne bude mogao izdržati neki od sljedećih uspona, neće ostati sam.) Analizirali smo i vrijeme koje nam je bilo potrebno za uspon. Bojan je opet dobro procijenio, cca 4.5 h (uz sve naše pauze, a bilo ih je poprilično). Pri povratku, sermpentinu iznad skloništa svatko prelazi svojom brzinom, nema nikakve žurbe – znamo da nas nakon nje čeka odmor. I napokon, svi smo na okupu. Izmjenjujemo dojmove, zezamo se, okrepljujemo se, uživamo u krajoliku… Kako na vrhu nismo napravili zajedničku fotografiju, odlučili smo to napraviti prije samog polaska kod skloništa.

Slika 6: Zajednička fotografija kod skloništa Brasina (autor: Lorena Adasevic)

Pri povratku, uglavnom, smo se spuštali sermpentinama prateći markaciju. S obzirom na teren, štapovi su nam uvelike olakšali silazak. Pri silasku razgovaramo i upoznajemo se s ekipom… Izlazimo na makadamsku cestu i krećemo prema mjestu gdje će nas autobus pokupiti. Na odredište dolazimo malo prije 17:00h. Autobus je bio naručen u 18:00h, ali ga je Bojan uspio pomjeriti za 17:30h. Čekajući autobus razmjenjujemo dojmove. Meni i još par kolegica uspon nije bio težak (teren nam je odgovarao), drugi nisu baš bili oduševljeni… Dok čekamo autobus bacamo pogled prema vrhu Veleža i primjećujemo da nema više oblaka. Na vrhu smo bili, ali nismo doživjeli taj magičan pogled na Neretvu i Mostar (iako sam ja pošteno uživala u pogledu na Mostar i Neretvu pri samom usponu). Ne preostaje nam ništa drugo nego ponoviti uspon. ☺

Autobus dolazi, ukrcavamo se i krećemo put Mostara. Na povratku Bojan nam pokazuje put za vrh Botin. Nadam se da ću i njega posjetiti u skorijoj budućnosti.

Po povratku u Mostar, nekolicina nas nastavlja druženje uz piće.

Vraćam se kući sretna, ispunjena i, ne smijem zaboraviti spomenuti, preplanulog lica (kako sunce nije bilo jako zanemarila sam činjenicu da se na planini lako ”izgori”) . Sve u svemu, bio je to jedan dinamičan i uzbudljiv dan. Fantastičan dan.

I za kraj evo dvije fotografije ‘Pogled s Veleža’ (iako nisu sa vrha smatram da su vrijedne spomena).

Slika 7: Pogled s Veleža (1) (autor: Ivana Markotić)